Partizansko spomen-groblje - Help to preserve

Nekada jedan od najljepših spomenika palim borcima i našim sugrađanima iz Drugog svjetskog rata danas zaboravljen i zapušten .... Join us to preserve a positive history & great memory on fallen heroes that gave their life against Nazi evil times...

27.11.2016.

Udruženje antifašista i boraca NOR-a obilježilo Dan državnosti BiH



25.11.2016 - 13:13

Udruženja antifašista i boraca iz Drugog svjetskog rata, predstavnici federalnih i kantonalnih vlasti, boračkih udruženja proisteklih iz Armije RBiH, nekoliko političkih stranaka, te brojni građani obilježili su u petak u Mostaru Dan državnosti Bosne i Hercegovine.

Polaganje cvijeća šehidima i poginulim borcima rata '91.-'95. održano je u 10 sati na Šehitlucima, nakon čega je uslijedilo polaganje cvijeća na spomeniku na Musali, a u 11 sati cvijeće je položeno na Partizanskom spomen groblju te spomeniku u Liska parku.

I ove godine okupljeni su stigli na Partizansko spomen groblje u prisustvu većeg broja policije,  iako su napadi ovaj put izostali.

"Šta kazati osim onoga što smo čuli, što se vidi i što je evidentno. Ovaj Partizanski spomenik je ovakav devastiran zadnjih 25 godina, ne vodi se skoro nikakvog računa o njemu, a moraju se uvažavati i ove žrtve koje su date i pale za ovaj današnji ambijent koji se živi, ali ne na ovakvim koncepcijama i osnovama. Zahvaljujem vam se i pozivam Vas da odate počast žrtvama rata '41. - '45. isto kao što smo to uradili jutros na spomeniku Šehitluci za poginule u ratu '91. - '95.", izjavio je ispred Saveza antifašista i boraca NOR-a član Upravnog odbora, Safet Nožić.


(AbrašMEDIA)




27.11.2016.

Pertizansko nekad i sad

28.09.2016.

Obilježavanje 75. godišnjice formiranja Mostarskog partizanskog odreda


U organizaciji Udruženja antifašista i boraca NOR – a u petak, 30. septembra, na Španskom trgu u Mostaru sa početkom u 18 sati biće održan svečani program u okviru obilježavanja 75 godina od formiranja Mostarskog partizanskog bataljona, koji je u toku Drugog svjetskog rata dao nemjerljiv doprinos u borbi protiv fašizma, ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i u bivšoj Jugoslaviji.
Nakon svečanosti održanih na Borcima i Glavatičevu, gdje je Mostarski bataljon formiran i imao svoje prve oružane borbe, antifašisti Mostara žele ovim sjećanjem u Mostaru podsjetiti na slavnu mladost grada i njegovu antifašističku prošlost, ali i poslati poruku sadašnjim generacijama da se snažnije suprotstave i odupru narastajućim fašističkim pojavama u našem društvu danas, saopšteno je iz UABNOR-a Mostar.
(Novasloboda.ba)
26.07.2016.

Festival antifašističkog filma u Mostaru



U povodu obilježavanja 75 godina od dizanja ustanka naroda Bosne i Hercegovine protiv fašizma, u Mostaru će u srijedu, 27. jula, biti otvoren Prvi festival antifašističkog filma.
Festival će trajati do 31. jula, a festivalski program će se održavati na eMTeeM – ovoj Memorijalnoj sceni 2532. Projekcije će počinjati u 21sat.
Organizator festivala je Udruženje antifašista i boraca NOR – a Mostar.
Festival je ove godine eksperimentalnog karaktera, a ideja je da pređe u tradiciju i u pravilu traje od 23. do 27. jula stimulišući i kroz filmsku umjetnost ideju antifašizma kao jednu od temeljnih civilizacijskih vrijednosti.
Na kraju će biti dodijeljena i nagrada „Mostarski univerzum“ za promicanje ideje antifašizma umjetničkim sredstvima. Nagrada će nostiti prepoznatljivi motiv sa Partizanskog spomen groblja u Mostaru.
(Novasloboda.ba)
20.07.2016.

Impresivan arhitektonski kompleks u srcu Mostara o kome se rijetko priča

(Tekst koji slijedi objavljen je na portalu modamo.info, autorica je Martina Penava, 19. juli 2016.)


02 djelo 1
Bogdana Bogdanovića sam već spominjala, i to uz druga slavna arhitektonska imena koja su kao zaštitni znak imali upečatljive naočale naglašenog geometrijskog oblika. Ovaj puta ga vežem uz, kako ga je sam nazivao „najraskošnije delo svoje graditeljske mladosti“ - Partizansku nekropolu u Mostaru.

02 djelo 2
Partizansko groblje je izgrađeno 1965. u čast poginulima u NOB-u, i predstavlja, zapravo je predstavljao, jedan od simbola grada. Radi se o kompleksu kojeg se s pravom ubrajalo među najimpresivnije arhitektonske projekte na Balkanu.
03 kompleks 1
03 kompleks 2
03 kompleks 3
Bogdanović (Beograd, 20. kolovoza 1922. - Beč, 18. lipnja 2010.) je kompleks nazivao idealnim ideogramom grada. 
Riječ je o projektu koji je i javni prostor i memorijalno groblje i hrabar umjetnički projekt i projekt gradskog pejzaža. Prostire se na više od 5000 četvornih metara, gdje se nalazi više od 600 nadgrobnih ploča koje su raspoređene na šest nepravilnih terasa, a oblikom podsjećaju na posječeno stablo – simbol prekinute mladosti. Kompleks je pomno smisleni mix mediteranskog zelenila, kamena i vode.
„Mostar u malom, replika gradu na Neretvi“.
04 mostar 1
04 mostar 2
„Spomenik je građen sporo, mukotrpno, od dobrovoljnih priloga, čak i od priloga u naturi (a “natura” je bio kamen), pa i od kamena od starih mostarskih kuća, koje su vreme i urbanizam već uveliko rušili, a familije su rado poklanjale kamenu građu. Čak i to tiho preseljavanje  materijala, pa i materije starog grada, imalo je simboličnu vrednost.“ (Ukleti neimar)
05 partizansko
„Svaki je kamen odzvanjao kao muzički instrument. Znao sam, razume se, da razne vrste različito odzvanjaju, utoliko dublje ukoliko je kamen mekši. Paradoksalno je, a pomalo i komično, što najtvrđi granit piskuta, mermer pevuši nekim mecosopranom, a krečnjak, najmuzikalniji kamen, ima lep, baršunast alt. Klesari umeju i više da zapaze. “Svaki pjeva svoju pjesmu” – kaže jedan od njih i to sa uverenjem da je svaki kvader biće za sebe. Ali, kad počne zajedničko klesanje, ritam obuhvata svaki “kameni instrument” i, odjednom, svaki pokret ruke, svaki položaj tela, tako da ceo orkestar istovremeno dejstvuje i kao sopstveni metronom.“ (Ukleti neimar)
06 bogdan
Danas turisti ne obilaze Partizu. Umjetnička vrijednost ne znači i brigu, pa se već godinama radi o devastiranom i zapuštenom kompleksu. U očuvanju i zaštiti ne pomaže ni činjenica da je lokacija 2006. godine proglašena nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. U Odluci o proglašenju kompleksa spomenikom stoji i rečenica: „Iako se radi o memorijalnom kompleksu, posjetilac bez presedana može uživati u jedinstvenom spoju svjetla, arhitektonskih formi i zelenila, može šetati i uživati u vizurama na grad i rijeku.“
I sačekam da malo popusti mostarski ćelopek i zaputim se 13.7. oko 20h kako bih „uživala“ u (gore) tako idilično opisanom.
07 danas 1
07 danas 2
07 danas 3
07 danas 4
07 danas 5
07 danas 6
07 danas 8
Više zelenila nego li je projektant ikad mogao zamisliti!
08 zelenilo 1
08 zelenilo 2
Možda je i dobro što putokaze za nekropolu jedva da ćete vidjeti u gradu. Smatram suvišnim napominjati potrebu potpune i stručne obnove kompleksa, nove rasvjete ili postavljanja urbanog mobiliijara. I Bogdan B. je 2000. godine posjetio kompleks i vidio šta je vidio.
BB

Iako su dosadašnje kolumne u mom potpisu u pravilu optimistične i pozitivne, ovu, nekako, nisam uspjela završiti u revijalnom tonu. Namjera je bila spomenuti i ukazati na raskošno i impozantno arhitektonsko djelo tu, kod nas.
010 end

Za MODAMO.info piše: Martina Penava

(modamo.info)
01.03.2016.

Sretan 1. mart - Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine

Novasloboda-1.mart Dan nezavisnosti BiH
Bosna i Hercegovina danas obilježava 1. mart – Dan nezavisnosti.
Pred svim građanima BiH, bez obzira na ime, vjeru i naciju su veliki izazovi, ali i još veća potreba da zajednički gradimo državu po ukusu i mjeri svih njenih stanovnika. Jer, samo tako možemo se nadati boljoj i prosperitetnijoj budućnosti nas i generacija koje dolaze.
Svim građanima Bosne i Hercegovine, Mostara i dijaspore sretan ovaj, ali i svaki sljedeći 1. mart.
Redakcija nezavisnog internet portala Novasloboda.ba
....
Šta rade od ove države, a nekim čudom još je živa. Nadajmo se da će preživjeti i postati istinski nezavisna od svakakvih gluposti, kriminala i lopovluka. Zato što je toliko ljudi poginulo za nju, ostavilo srce, noge i ruke negdje u ratu. Danas ljudi ostavljaju dušu i bubrege u njoj. Od srca želim da nam bude bolje. Zaslužujemo to. Sretan nam Dan nezavisnosti. Smrt fašizmu!
24.02.2016.

Spomenici životu – spomenici smrti

Spomenici životu – spomenici smrti

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu tacno.net, autor je Drago Bojić)

Foto: šg
Bogdanovićevi spomenici su veličanstvene pohvale životu. Mnogi današnji su paćenički spomenici koji slave patnju i njeguju kulturu smrti kojoj nikad dosta mrtvih
Piše: Drago Bojić
Činjenica da su devedesetih godina devastirani i uništeni mnogi antifašistički spomenici podignuti u bivšoj državi najbolje oslikava razaračku energiju nacionalnih i vjerskih ideologija koje su uništavale i uništavaju sve ono što je njihova duhovna, kulturna, etička i estetska suprotnost. Sadašnji odnos prema Partizanskom groblju u Mostaru, njegovom stvarnom i simboličkom značenju, posve je u skladu s nacionalističkim mentalnim sklopom, pogledom na svijet i kulturom života. Partizansko groblje u Mostaru, kao i neki drugi veličanstveni spomenici iz vremena bivše države, naprosto su smetnja koju se želi ukloniti baš onako kako su se uklanjali i uklanjaju i ljudi koji se ne uklapaju u sadašnju dominantnu nacionalističku paradigmu života. Spomenik podignut u znak sjećanja na poginule mostarske partizane, na antifašiste koji su se suprotstavili zlu fašizma, mora biti smetnja u gradu i društvu u kojem većina podržava fašizam. Sadašnje uništavanje Partizanskog groblja jest uništavanje i same ideje antifašizma, pokušaj da se ona posve zatre i da se zastraši i ušutka mali preostali dio društva koji čuva antifašističku baštinu i zastupa njezine vrednote.
U zadnjim godinama svoga života, kad su se njegovim spomenicima klanjali Beč, Europa i svijet, dok su te iste spomenike devastirali i uništavali balkanski nacionalisti, Bogdan Bogdanović je govorio da je gradio spomenike tako da ne liče na spomenike, da je stvarao kontemplativne igrarije jer je volio element igre i da je cijelo to vrijeme priželjkivao svijet bez spomenika. Zato su ga užasavali novi spomenici za koje je govorio da su strašni, da su paćenički spomenici koji slave patnju, a na život. Bogdanovićev odnos prema vlastitim i uopće prema spomenicima dočarava i anegdota koju je sam pričao. Za svoje spomenike je dobio mnoge pohvale i nagrade, ali je jedan od najdražih komplimenata i to baš za spomenik u Mostaru dobio od jedne žene koja mu je jednom prilikom ispovjedila da su je njezini roditelji „napravili“ na Partizanskom groblju.
Za razliku od veličanstvenih Bogdanovićevih spomenika, većina današnjih pokazuje totalnu odsutnost duha, osjećaja za lijepo, za mjeru. Ta gorostasna arhitektonska rugla koja unakazuju mnoge gradove nisu građena iz pijeteta prema mrtvima i njihovim stradanjima, već zbog ludosti živih da im posluže kao kolektivna nacionalna svetišta u kojima će se buduće naraštaje napajati zlopamćenjem, mržnjom i osvetom. Mnogi suvremeni spomenici koji su podignuti uz crkve, hramove, džamije, na grobljima i mezarjima, ne svjedoče Boga života nego Boga patnje i smrti pred čijim se licem izjednačavaju žrtve i krvnici. Ti spomenici maskiraju pojedinačna stradanja, zastiru lica ljudi, obescjenjuju žrtve, pretvaraju ih u brojeve, po mogućnosti što veće, kako bi se pojačala mržnja i isključivost prema drugima. Na njima se ponekad odašilju iste one političke poruke zbog kojih su stradavali ljudi, žrtve se zloupotrebljavaju za sadašnje probitke, mrtvima se maše kao trofejima – sve to uz duhovnu asistenciju i zazivanje Božjeg imena. Mnogi od tih spomenika ne dopuštaju mrtvima da počivaju u miru, jer ih se stalno i iznova „sahranjuje“, kako bi se na njihovom stradanju beskrupulozno bogatilo, kako bi služili kao mrtva vojska sadašnjih i budućih političkih, nacionalnih i vjerskih netrpeljivosti i sukoba. Tako se njeguje kultura smrti, kojoj nikad nije dosta mrtvih i nikad dosta spomenika.
Ništa tako precizno ne govori o naravi sadašnjih nacionalističkih ideologija kao njihova spomenička kultura. Spomenici s nacionalnim simbolima, križevima, krstačama i nišanima koji su posijani posvuda, simboli su kolektivne primitivnosti, nacionalne opijenosti, vjerskog fanatizma, ljudske gluposti i bahatosti. Kultura je općenito, a posebno spomenička na ovim prostorima izgubila na uzvišenosti, zaglibila u primitivizam, vulgarnost i dekadenciju. Izgubila je svoju višu dimenziju, univerzalnu vrijednost i postala je dio političkog sukobljavanja i razračunavanja s neistomišljenicima. Iz tog fašističkog mentalnog sklopa dolaze i zahtjevi za nacionalnom standardizacijom kulture, za javnim linčom, sankcioniranjem i uklanjanjem ljudi duha i mišljenja.
Bogdanović je Partizansko groblje – jedan od najznačajnijih simbola Mostara i najboljih arhitektonskih ostvarenja na ovim prostorima – kao i druge svoje spomenike gradio u duhu univerzalnosti i humanosti, u želji da promoviraju i svjedoče život, da budu simboli novog vremena u kojemu neće biti spomenika. Bogdanovićevi spomenici su uzvišene i veličanstvene pohvale životu za razliku od mnogih sadašnjih koji slave patnju, prkose drugima, zaudaraju na smrt i vapiju za osvetom.
(tacno.net)
18.02.2016.

SABNOR: Krajnje je vrijeme da Mostar neofašizmu kaže „ne“



Partizansko spomen groblje u Mostaru 2016.

Nigdje fašističko orgijanje ne prolazi nekažnjeno, samo u Mostaru, istaknuto je na konferenciji za novinare Saveza antifašista i boraca Narodnooslobodilačkog rata (SABNOR) Mostar, sazvanoj povodom sve češćeg napada na tekovine antifašizma, a posebno na Partizansko spomen groblje u Mostaru, koje je proteklog vikenda ponovo devastirano.
Građanin Mostara Sead Đulić, koji se obratio u ime organizatora, kazao je kako su se na Partizanskom spomen groblju u Mostaru desile necivilizacijske stvari, totalno uništavanje groblja koje je, kako je istakao, osvanulo sa bezbroj fašističkih natpisa i obilježja.
„U nedjelju, 14. februara, kada je velika grupa ljudi poželjela da ode na Partizansko spomen groblje i položi cvijeće, desile su se neke stvari koje nisu primjerene civilizovanom čovjeku. Dan poslije toga, predsjedavajući našeg Predsjedništva je, u ime ove države, otišao u antifašističku Evropu da preda, kako kaže, kredibilnu aplikaciju za naše članstvo u EU, a ovdje, gdje je njegova stranka na vlasti, noć prije desio se fažizam, totalno uništavanje i ono malo preostalog dijela obnovljenih ploča na Partizanskom spomen groblju“, kazao je Đulić.
Po njegovim riječima, vreće i vreće ovčijeg đubriva donesene su na Partizansko groblje i zastrte po stazi kojom se trebalo proći.
„To se moralo nositi na ramenima i sipati“, zaključio je Đulić.
„Nama je dosta, svim normalnim ljudima u ovom gradu, da nas policija prati na groblje. Hoćemo slobodu kretanja u gradu 21 godinu poslije prestanka rata, ili smo možda još u ratu, nekom drugačijem“, kazao je Đulić.
Dodao je kako ne optužuju nikog, ali da traže kažnjavanje svih onih koji uništavaju slobodu u ovom gradu.
Obraćajući se prisutnima, član SABNOR-a Radmilo Braca Andrić istakao je kako smatra da je krajnje vrijeme da Mostar neofašizmu, odnosno, neoustaštvu kaže „ne“.
Naglasio je kako se ove godine proslavlja 75. godišnjica ustanka naroda BiH protiv fašizma i okupacije, te da je njihova obaveza da obnove Partizansko spomen- obilježje.
„Evropa je uzela 9. maj kao Dan Evrope, Dan pobjede nad fašizmom, zbog toga se mislimo obratiti zemljama Evropske unije i nekim drugim zemljama antihitlerovske koalicije, kao što su Amerika i Rusija, da nam pomognu u našoj želji da Partizanski spomenik ponovo zasja svojom ljepotom i bude onakav kakav je bio do 1992. Godine“, zaključio je Andrić.
Poručio je kako taj spomenik zaslužuje da se obnovi.


Partizansko spomen groblje u Mostaru nekad

(Fena)
15.02.2016.

Partizansko spomen groblje Mostar, 14. februara 2016.

Posjeta Partizanskom spomen groblju povodom 71. godišnjice oslobođenja Mostara od fašizma.

(fotografije sa portala: tacno.net)






















































14.02.2016.

Gorak ukus 14, februarskih svečanosti u Mostaru: Policija spriječila incident ispred Partizanskog spomenika








fotosi: Nova Sloboda, 14. februar 2016.


Više od hiljadu ljudi, među kojima je bilo dosta antifašista iz Sarajeva, Hadžića, Zenice, Breže, Ilijaša, Visokog, Kaknja, Stoca, iz Slovenije i Hrvatske prisustvovalo je danas obilježavanju 14. februara – Dana oslobođenja Mostara, a zahvaljujući velikom broju policajaca, spriječen je, možda, i teži incident ispred Partizanskom spomenika.
Prema onome što se moglo vidjeti, veća grupa mladića bila je spremna da izazove incident, ali je dolazak „specijalaca“, koji su opkolili proistor gdje su smješteni brojni kafići, omogućio nesmetan odlazak okupljenih građana, koji su petnaestak minuta čekali na početku Partizanskog spomenika da uđu u autobuse i, iz policijsku pratnju, preko Rondoai i Liska ulice, bezbjedno odu. Iz bezbjedonosnih razloga cvijeće nije položeno na spomenicima obješenim rodoljubima u Liska ulici i ispred Doma zdravlja.
Odavno veći broj ljudi nije prisustvovao obilježavanju jednog od najsvjetljijih datuma u novijoj istoriji Mostara, a u borbama protiv fašista život je izgubio svaki osmi stanovnik Mostara.
Slavljeničko raspoloženje splasnulo je prilikom dolaska na Partizanski spomenik, na kome su mnoge nadgobne ploče bile razvaljene i razbijene.
„I ovo najbolje govori da Mostar, nažalost, nije oslobođen, i da su ovde na sceni i dalje mračne sile, koje prizivaju aveti prošlosti“, kazao je, između, ostalog, Sead Đulić.
(Novasloboda.ba)
02.11.2015.

Inicijativa za obnovu i revitalizaciju Partizanskog spomenika u Mostaru


Vratimo Mostaru Mladena, Tanju, Lacu i Pavu

(Tekst je objavljen u Dnevnom listu, 2. novembra 2015. godine, autor J.S.)

Inicijativa za obnovu i revitalizaciju nacionalnog spomenika Partizansko spomen groblje u Mostaru okuplja sve veći broj potpisnika. Na samom pokretanju, potporu za inicijativu dalo je više stranaka, udruga, ali i građana koji ne žele gledati kako dio gradske povijesti propada.       Inicijativu je pokrenuo Gradski odbor SDP BIH Mostar sa željom da se Partizanskom groblju u Mostaru vrati nekadašnji sjaj, a do sada su je, pored SDP-a. potpisale i DF, SBB, SDA. Naša Stranka, Udruženje Josip Broz Tito, Židovska općina Mostar, SPKD Prosvjeta te Srpsko građansko vijeće. Inicijativom se traži od Federacije BiH da u okviru svojih nadležnosti izvrši restauraciju Spomen groblja kao simbola antifašističke borbe, arhitektonskog remek djela i kulturno-povijesnog spomenika neprocjenjive vrijednosti

Devastacija umjesto čuvanja

Čuveni arhitekt Bogdan Bogdanović bi često pričao kako će se jednog dana i zauvijek „dva grada“ gledati licem u lice, oči u oči: jedan - grad mrtvih antifašističkih junaka, uglavnom mladića i djevojaka i grad živih za koji su oni položili živote. No. danas je to daleko od stvarnosti u gradu koji često puni naslovnice medija zbog i dalje prisutnih podjela te nacionalne opterećenosti i netrpeljivosti.
„Skupimo snage, hrabrosti i znanja i vratimo Mostaru antifašistički duh i toleranciju . Vratimo Mostaru i Mladena i Tanju i Pavu i Lacu i stotine mladića i djevojaka koji su u borbi za slobodu dali svoj život jer oni su dio nas." - poručio je predsjednik Gradskog odbora SDP-a. Mostar. Edin Zagorčić.
Mostarski Savez antifašista i boraca narodnooslobodilačkog rata pozdravio je inicijativu."Grad neće obnoviti Partizanski spomenik, iako je taj spomenik vrlo značajan za Mostar. Raduje me što je sve više mladih na obilježavanjima naših godišnjica, iako na njih ne dolaze gradske vlasti." - poruč io je Ibrahim Husković, predsjednik SABNOR, Mostar. Zemlje širom svijeta se ponose spomenicima posvećenim antifašizmu, a Europska Unija dan pobjede u Drugom svjetskom ratu slavi kao Dan Europe. Istodobno, mostarsko Partizansko spomen groblje propada zbog neodržavanja, zaraslo u korov. Kamene ploče, koje simboliziraju posječeno stablo, na kojima su ispisana imena poginulih u borbi protiv fašizma bivaju lomljene i uništavane dok su bilježeni i brojni pokušaji ometanja odavanja počasti poginulim Mostarcima i Mostarkama. poput paljenja ulaza u spomen obilježje pred kolonom koja je došla položiti cvijeće, prije nekoliko godina te prošlogodišnjeg kamenovanja kolone za obilježavanje 14. veljače.

Ambijentalna vrijednost

Adekvatnom restauracijom, ova jedinstvena nekropola bi mogla ponovno zablistati kao jedan od simbola Mostara. Partizansko spomen-groblje na Bijelom Brijegu sadrži sve elemente kompleksnog arhitektonskog, estetskog i pejzažnog rješenja. Ono predstavlja jedinstven spomenik u urbanom mjerilu Mostara, posebne ambijentalne vrijednosti. Jedinstvo prirode (vode i zelenila) s arhitektonskim izrazom autora je njegova neprikosnovena kvaliteta." - stoji u Odluci o proglašenju Partizanskog spomen-groblja u Mostaru nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.
Brojni građani Mostara su nezadovoljni odnosom lokalnih i federalnih vlasti prema spomeniku jednog vremena te remek djelu arhitekture u čijem sastavu nema eksplicitnih obilježja niti jedne ideologije. U Partizansko groblje je ugrađeno 12.000 kamenih detalja. 1193 m2 kamenih ploča mahom sa starih i urušenih mostarskih kuća te 87.000 kamenih oblutaka koje je godinama oblikovala Neretva. Ovaj jedinstveni spomenik sadrži i spomen kosturnicu s posmrtnim ostacima građana koji su položili svoje živote u borbi protiv fašizma."Partizansko groblje je dio Mostara s kojim živimo i na koji smo navikli. Ružno je pustiti da ostanu zapušteni grobovi ljudi koji su dali svoje živote za slobodu.". poručio je Goran Kosanić, ispred jedne od potpisnica inicijative - Udruge SPKD Prosvjeta. Mostar.
Nakon rata. spomenik je u više navrata obnavljan donacijama iz Europe, no devastacija bi se odmah po obnovi nastavila. Projekt obrade, sanacije i revitalizacije Partizanskog groblja već godinama stoji u ladicama mostarske Gradske uprave zbog nedostatka sredstava za njegovu realizaciju, a koja predviđa postavljanje rasvjete i uvođenje fizičkog nadzora, kako bi se devastacija ovog vrijednog spomenika zaustavila. J. S.
(Dnevni list)
07.10.2015.

The Partisan Necropolis: Mostar’s Empty Stare

(Tekst je objavljen na stranici Failed Architekture, dana 6. oktobra 2015. godine)
http://www.failedarchitecture.com/the-partisan-necropolis-mostars-empty-stare/

The Partisan Necropolis: Mostar’s Empty Stare

Author: Arna Mackic


Summary: 50 years after the conception of the Partisan Necropolis in Mostar, Bosnia-Herzegovina, the monument is too loaded with meaning to be left alone and too charged with emotion to be protected after the horrors and ruination of the war. Two architects from two generations reflect on the disintegration of the city and its symbol of unity.
Date 6 October 2015.

The construction of the 16th-century Old Bridge in Mostar was the crowning achievement of the city. Mostar got its name from the bridge keepers, mostari, who from their towers would watch people entering the city via the bridge crossing the river Neretva (mostmeans ‘bridge’ in the Serbo-Croatian language). The Old Bridge, designed by the Ottoman architect Mimar Hayruddin, was the symbol of the city. Mostar’s inhabitants regarded it as an old soul that connected two parts of the city together through a simple and friendly gesture. For generations it was the spot where couples would plan their first date and where the famous annual diving competitions were held. The city was the bridge, and the bridge was the city.
Partisan necropolis 1
Exactly 400 years later, in 1966, the Partisan Necropolis to the west of the Neretva river was built. The monument, designed by architect Bogdan Bogdanović, is a cemetery-park commemorating 810 Partisans from Mostar. It is designed as a microcosm of the city of Mostar – a city of the dead, mirroring the city of the living. The cemetery has the same cobbled paths, alleys and gates that are so characteristic for Mostar. During the Second World War the city was known as the red city because it had a particularly strong antifascist resistance, of which the members were of Serbian, Croatian and Muslim ethnicity. Traces of this resistance can be found on the gravestones of the Partisan Necropolis, where the different names are distributed proportionally according to the percentage of the population representing each ethnicity at the time the monument was built. The monument was a public park that marked a new shared start after the Second World War.
Partisan necropolis 6
This year 50 years has passed since the construction of the Partisan Necropolis. No one could have foreseen the horrors that would happen in these 50 years. During the civil war between 1992 and 1995 seventy percent of the city was destroyed. The old friend of the city, the Old Bridge, was killed in 1993 and resurrected in 2004. Due to the city’s current extreme segregation, the connection has disappeared. The Old Bridge is no longer a connection, but rather a separation of the city. The Partisan Necropolis also got very badly damaged during the war, was restored afterwards, and subsequently demolished again by vandals. This place is now too loaded to be left alone but then again too loaded to be protected.
Partisan necropolis 7
I visited the monument in August 2015 as an annual ritual. Every year I walk through the Old City, crossing the New Old Bridge, via the Korzo (the old promenade), past the many ruins on the ‘Spanish Square’, by the Bruce Lee monument and along the Rondo and the former House of Culture (now House of Croats), to the Partisan Necropolis. Three years ago it was already overgrown, neglected and a shady hangout. Last year I was too scared to go up into the park, the grass was too high and the entrance had been set on fire a few months before.
Partisan necropolis 8
This time I wanted to try again, despite being warned of the dangers by many taxi drivers and friends from Mostar. It is supposed to be too dangerous as many visitors are threatened and called ‘communists’. As I visited the monument with three friends in the middle of the day in 40 degrees Celsius heat, we were almost sure no one else would be there. The place had been taken over by nature, littered with broken beer bottles, and the stones were daubed with nationalist and fascist writings. I have been able to accept many nationalist and politically loaded decisions made on public space in post-war Mostar, however the assault of the Partisan Necropolis and neglect of former Yugoslavia’s most beautiful city park is upsetting.
Partisan necropolis 13
When Bogdan Bogdanović witnessed the severe destruction of Mostar during the last war, he wrote the text ‘The City of my Friends’ as an homage to the city. I translated his essay into English. Hopefully, this text and the images can convey my pain and the imminent disappearance of this unique piece of heritage.
Arna Mackic, 2015

07.10.2015.

Grad mojih prijatelja (The city of my friends)Bogdan Bogdanović, 1997

Partisan necropolis 12
Many of the memorial buildings, to which I have devoted my best mental and physical strengths, do not exist any more or are, at least for now, condemned to an invisible deterioration and disappearance. I would feel miserable if I would — even for a moment — allow myself to regret, for instance, the most opulent work of my architectural youth: the Partisan monument in Mostar, today when the real old Mostar has disappeared, along with the even older Mostarian families, whose children rest in this honourable war cemetery. When I once explained my idea for the monument, I told a grateful audience the story of how one day, and forever after, ‘two cities’ will look each other in the eyes: the city of the dead antifascist heroes, mostly young men and women, and the city of the living, for which they gave their lives…
The stone allegory of two cities did not accidentally, nor without any external encouragement, land on one of the rocky high grounds west of Mostar. The first formula was probably offered by a lecture I gave at the time. Namely, pretty vaguely, somewhere between the heaven and the earth — according to the ancient books at least — floats the city Hürqualyâ, the Sufist counterpart of the Manichaeist Terrae lucidae, which, according to gnostic speculations, was the representation of the basis for the world’s most beautiful and naive, but eternally philosophical and cosmo-poetical images. And I thought that the fallen Mostarian antifascist fighters, all still boys and girls so to say, have the right, at least symbolically, to the beauty of dreams. At the time that the monument was being built — a peaceful, quiet, bureaucratic time, with a senseless mental state and moral environment — and looking back after 20 years of war, the purity of their motives and the all-encompassing, naive self-sacrifice can only recall the memories of the tragic crusades of our children.
Contrary to the design for Jasenovac, which was for too many reasons too difficult for me, the travels to Mostar conveyed me to a totally different world of poetry and reality. For the design of the memorial in Jasenovac, the memories of former concentration camps, no matter how much I tried to flee them, were often transformed into a state of prolonged, nearly unbearable stress. The construction of the Akro-Necropolis in Mostar, on the other hand, lit a deep fire within me. I endured the not so simple and easy work without nausea or tiredness, and actually worked from my new perspective on life and death. Maybe it is too absurd to say, but it was as if I hoped that I could give some of my hidden joy to my “new friends”, whose names — Muslim, Serbian, Croatian names — lined up on the terraces of the necropolis. Their small superterranean city overlooked, as I had promised their families, the heart of the old Mostar and the then still existing bridge built by the great architect Hajrudin, once the most beautiful and daring stone bridge of the world, a divine act of the architectonic statics, in comparison to which Bogdan was just a humble builder, as one is in comparison to a supernatural appearance.
The Partisan Necropolis was a miniature Mostar, a replica of the city on the Neretva banks, its ideal diagram. However, that ideogram of the city, that hieroglyph, that stone mark was not as modest in size. It reached the contours of a modest, primeval Balkan-Hellenic acropolis. Between the entrance — the lower gate — and the fountain at the top one had to ascend an elevation of about twenty meters, and hike some three hundred meters of winding paths and hairpin turns. The road upwards was discernable by the water streaming down the stone organs towards the visitors.
What do stonemasons who carve a city out of space and time look like? My Mostarian friends found them on the island of Korčula in Croatia and took everyone from the village who could hold a chisel or hammer. They were brought to Mostar at the end of the 1950s or in the early 60s. They were modest, polite and friendly, and they did their work religiously, almost liturgically: the resonance of their chorus-like liturgy of the chiseling took, a little interruption included, five years.
They were guided by ‘Barba’, which means uncle and grand father in their dialect; a paternal head of the fellowship; a guardian; the person that, once they return to the island, will report to the parents and fiancees who did what and how. Once Barba arrived he determined a location for the ‘quarry’, built a construction shed and made room for his working space, which resembled both a chair and a pulpit. He then ordered that the chest made out of poles, though without lid or bottom, be filled with sand and little pieces of stone, so that the piece of stone to be carved could lie softly and would not be damaged during the works. Across from his working space, directly facing him, the workers put their, somewhat smaller, chests.
Because of the heat in Herzegovina, they worked more often at night than during the day — from dawn until breakfast and from dusk till deep in the night. During the summer months, Mostar — that beautiful, and now bygone, city — and its citizens had the strong habit of waiting in the street for the coolness to emerge from the riverbed of the Neretva around midnight. Sometimes it seemed as if everybody, even children, had forgotten that one could also sleep at night. I adopted their habit — not just because I too needed the coolness to get sufficient sleep and a productive working rhythm for the following day — but also because I was playful, or rather nervous, and also even a little afraid. I had promised the inhabitants of Mostar to make something that would be unparalleled, I had driven them up to costs, I initiated a lot of work — but was I even sure that I would succeed and finish everything the way I envisioned it?
A little feverish and distracted, I repeatedly crossed the bridge of Hajrudin from the one end of the river bank to the other, over the cliff. Sometimes I got the idea that I was looking for advice from my predecessor on the problems he had encountered that always suddenly emerge when working with stone. I touched the stone balustrades and profiles and my fingers found things that during the day had been obliviously overlooked. In the dark I found connections between the stones, calcified ages ago; I felt the metal leeches and bonds, that stopped the squirting in time to safeguard the old structure from falling apart.
One night I decided to go up, to the building site. From a distance I could hear a song, a harmony of voices, a choir without words. Step by step I came closer. I looked from the sidelines, from the darkness: acetylene lamps, or maybe even lamps from the previous century, caustic light and even more caustic shadows. In this light something mysterious occurred. Barba, grey, hair electrified dispersed to the fours corners of the world, commits a crime like a magician, as the ghost of the stones. Suddenly, he lifts the hammer and the chisel up in the air, everybody lifts their hammer up in the air; they reverently keep silent, a silence takes hold of the place that reveals the voices of the night — crickets, whistling night birds, the distant sound of the Neretva. One of the masons, apparently appointed for this purpose, once again initiates a melody without words, nasal and mysterious, as in a ritual of stone worshippers. Barba picks up the rhythm with his chisel, hits the block in front of him, and starts to work the stone. The song clearly prescribes the pace and force of the hack. As soon as the melody starts to ‘rise’ (everybody is singing now), the sound of the hacks get ear-splittingly loud. Once it ‘sets’ again the hits get less intense.
Every stone sounded like a musical instrument. I knew, predictably, that different kinds of stone would resonate differently — the softer the stone, the deeper the tone. It is paradoxical, and also a bit comical, that the most solid granite whispers; that marble sings a mezzo-soprano; and chalk, the most musical stone, sings a beautiful, velvet-soft alto. Sculptors know how to perceive and even more. “Every piece sings its own song” — says one of them, in the conviction that every piece of stone is a being in itself. But when the collective hacking commences, the rhythm includes every “stone instrument” and, suddenly, every hand movement, every body posture functions in such a way that the whole orchestra serves as its own metronome at the same time. And when the hits of the tools begin to falter — a sign that the concentration is starting to drop — Barba, the spectre of the stone, unsatisfied, holds up his hammer. It is a sign that the work will be momentarily halted and that the hacks have to be harmonised from the beginning. Everybody waits for the first voice and Barba’s first hit…
The fact that it was a harmony without words, got me thinking that the ancient, proto-historical version came from times that people on the island, and on the mainland, spoke another forgotten, pre-Slovenian language. Civilisations switched, languages melted, but men had stayed the same… “Why doesn’t the song have words?”, I once asked. The replies were simple and convincing: “They’re not there, they never were!”, or “That’s how our ancestors use to sing it as well!”
The monument slowly got built, laboriously and carefully, by voluntary contributions, even also in natura (in which case the “natura” was stone), even stone of Mostarian houses, that were for the most part destroyed by time and urban planning; and families gladly donated their stone buildings. Even the quiet moving of the material, the material from the Old Town included, had a symbolic value. The stones, often with centuries old traces of smoke and calcified moss, with ‘housekeepers’ [a plant species], transported pieces of memories and the spirit of piety from one time to another, and mixed it with mighty quantities freshly masoned stone, as white as cheese.
On the highest terraces, at the inner stone walls of the “city”, in the folds of the stone walls: semi-circular niches, apsides, buttresses — squandered themselves in hundreds and hundreds of stone flowers. At least partly because of the belief in the ancient suspicion of the builder-alchemist that the mason is the child of the sun and the moon and that he therefore is so exceptionally suitable for, even destined to, the carving of heavenly phenomena, the stone flowers got abundantly mixed with the representation of the sun, the moon, planets, constellations … A place was found somewhere for the constellation of the Great Dog, which I had never been able to discern when I looked at the skies; and even for a group of stars that doesn’t even exist in the celestial carpet, but that I christened “seven slender cows” in my imagination. For those not familiar with the question these were the Vlašići [referring to the Mountain Vlasici in Bosnia-Herzegovina]. Eventually it turned out that the Partisan Necropolis as a whole recalled the grand astronomical model from which we all originate.
The lilting, heathen character of the Partisan Necropolis could not remain unnoticed. Its terraces were quickly seized by children, whose playful voices echoed in a choir amid an almost scenographic stone landscape, sometimes until deep in the night. The only thing I could still wish for is generously offered, a bit a joke, and a bit serious as well: the right to, as honorary citizen of Mostar, create a secret niche to the left of the entrance gate, to accommodate my future urn. However, it now seems like I will not be in the company of my friends that way: the gravestones have cold-bloodedly and sadistically been taken away and crushed in a stone grinder. All that is left of my original promise is that the former city of the dead and the former city of the living still look at each other, only now with empty, black and burned eyes.
Bogdan Bogdanović in Mostarska Informativna Revija MM, no. 12/13, June 1997
Originating from Belgrade, the architect and urban planner Bogdan Bogdanović (1922-2010) designed about 20 monuments commemorating victims of the Second World War, spread all across former Yugoslavia. He wrote 18 books and over 500 articles, mainly on the subjects of the city in history, critique of the modern city, utopias, and the death of the city. He also taught at the Architecture Faculty of the University of Belgrade, and served as mayor of Belgrade from 1982 until 1986. In the 90s he fought against the ritual killing of cities during the civil war in former Yugoslavia. All his life he studied the rise and demise of cities, and he visited many of those cities when they lay in ruins: Gdansk, Lviv, Arnhem, Rotterdam, Novgorod, Coventry, Lubeck, Rouen. He considered cities as people, possessing their own soul, with which legibility and (historical) layering is important. Once the legibility disappears one can question whether one still can speak of a real city.
Partisan necropolis 16Bogdan Bogdanović and Arna Mackic at the Partisan Necropolis in Mostar.
Arna Mackic is an architect based in Amsterdam. Since 2009 she is part of the core design team of RAAAF [Rietveld Architecture-Art-Affordances], and in 2013 she started a design research on the cultural heritage of former Yugoslavia: the monuments commemorating the victims of fascism during the Second World War and destroyed cultural heritage during the Bosnian war (1992-1995). Her book Mortal Cities & Forgotten Monuments will be published in May 2016.
The historical photos in this article were found in the Facebook group ‘Partizansko spomen-groblje‘.


04.10.2015.

O Partizanskom spomeniku u Mostaru...

..na stranicama časopisa Slobodna Bosna, broj 986, od 1. oktobra 2015. godine...







26.09.2015.

Danas na Partizanskom groblju - kao nekad ( izuzev izgleda samog Groblja)!

Danas, 26. septembra 2015. godine, na Partizanskom groblju u Mostaru. 
Skoro kao nekad, izuzev izgleda samog Groblja!









fotosi Enes Vukotić
(Sa stranice facebook/Enes Vukotić)








fotosi Štefica Galić

(sa stranice facebook/Stefica Galic)
26.09.2015.

Veležovci na Partizanskom 1980.




(fotografije iz arhive Enesa Vukotića)

Uz današnju pobjedu na Drinom u Zvorniku i konačnog odljepljivanja sa dna tabele, fotografije iz arhive Enesa Vukotića.
Igrači i rukovodstvo FK Velež, posjeta i polaganje vijenaca na Partizanskom spomeniku, uoči Februarskog turnira 1980. godine.

Velež je pobijedio Drinu u Zvorniku sa 2:1 pogotkom u 93. minutu. Put naviše. Cilj je preskočiti ljestvicu...
26.09.2015.

Obilježeno pola stoljeća Partizanskog spomenika u Mostaru






26. novembar 2015.


Nekoliko stotina ljudi u subotu je u 11 sati posjetilo partizansko spomen-groblje u Mostaru, u znak sjećanja na 50 godina otkako je taj nekada veličanstveni spomenik antifašistima stradalim u Drugom svjetskom, Narodnooslobodilačkom ratu, po prvi put svečano obnovlje.


Posjetu Partizanskom groblju organizovalo je nekoliko mostarskih nevladinih i političkih organizacija, koje su nedavno od Komisije za nackionalne spomenike BiH zatražile da se izvrši restauracija jednog od nekadašnjih simbola predratnog Mostara.

"Spomenik se danas nalazi u devastiranom stanju, zbog nebrige gradskih vlasti i Komisije za nacionalne spomenike, međutim, to nije omelo antifašiste grada Mostara da danas dođu i na dostojanstven način obilježe ovaj jubilej", rekao je za "starmo" Edin Zagorčić, predsjednik Gradskog odbora SDP-a Mostar. On je podsjetio da je Partizansko spomen-groblje u Mostaru još 2006. godine stavljeno na listu nacionalnih spomenika u BiH.

Građanima i delegacijama se na dolasku, u ime Saveza antifašista i boraca Narodnoslobodilačkog rata (SABNOR) Mostara zahvalio Safet Nožić, istakavši kako je posebno obradovan prisustvom velikog broja mladih ljudi na skupu.

Govor predsjednika mostarskog SABNOR-a, Ibrahima Huskovića, koji je zbog bolesti bio spriječen, pročitao je Nino Zelenika.

"Okupljamo se i radi toga da izrazimo svoje ogorčenje i protest protiv neofašističkih događanja i pojava u našem gradu", navodi se uz ostalo u govoru.

Podsjeća se da je Mostar pred Drugi svjetski rat imao 18.000 stanovnika, od kojih je svaki treći organizovano učestvovao u borbi protiv fašizma, a svaki osmi nije dočekao slobodu. Ukupno je poginulo oko 2.500 stanovnika tadašnjeg Mostara, od kojih je oko 700 poginulo u partizanskim jedinicama, od čega je 12 narodnih heroja, dok su dvojica preživjeli rat - Avdo Humo i Meha Trbonja.

Mostar je, takođe, jedan od rijetkih gradova koji je imao svoj bataljon cijeli rat, formiran u septembru 1941. godine na Boračkom jezeru. "To su bili ljudi koji su bili spremni da se nesebično bore za slobodu i socijalnu pravdu", naveo je Zelenika, citirajući tekst govora čelnika mostarskog SABNOR-a.

Cvijeće na spomen-obilježje položile su delegacije SABNOR-a, stranke Savez za bolju budućnost, SDP-a BiH, Antifašista Vogošće, stranke Demokratska fronta, te Foruma mladih SDP-a BiH.

Događaj su obezbjeđivali pripadnici MUP-a Hercegovačko-neretvanskog kantona, odnosno Policijske uprave Mostar.

(StarMo)

25.09.2015.

Udahnuti život Partizanskom, barem posjetom

1971.

Spomenik treba života, mladosti, vrijednih ruku, kao i mladih koji će mu pohoditi.

U prilogu ilustracija turističke stranice Tripadvisor, koja daje popis obaveznih destinacija koje treba posjetiti u Bosni i Hercegovini. Među najpoznatijim kulturno istorijskim spomenicima nalazi se i Partizanski spomenik u Mostaru. Ako ne ide po redu, kako je to uobičajeno, da se Spomenik prvo uredi pa da njega dolaze oni koji žele da ga vide, možda nije loša ideja, da ljudi počnu dolaziti, a što posjetilaca bude više, valjda će onda nekom od nadležnih, onih koji se pitaju, pasti na um da to mjesto i uredi jer će i od posjetioca Partizanskom kanuti koja para u kasu grada.
Spomeniku, što prije dostojno uređenje i redovno održavanje.

2015.

Top mjesta koja treba posjetiti u BiH

Top Things to Do in Bosnia and Herzegovina

Gallery 11/07/95 (Sarajevo)
Bascarsija (Sarajevo)
Vrelo Bosne (Sarajevo)
Kravice Falls (Mostar)
Neretva River (Mostar)
Medjugorje (Medjugorje)
Sarajevo City Hall (Sarajevo)
Blagaj tekija (Mostar)
Svrzo House (Sarajevo)
Tvrdos Monastery (Trebinje)
Avaz Twist Tower (Sarajevo)
Vrbas River (Banja Luka)




25.09.2015.

Partizansko spomen groblje u Mostaru 50 godina postojanja, 23 godine propadanja




25 septembar 1965 - 25 septembar 2015.


Ove godine navršava se tačno 50 godina od izgradnje Partizanskog spomen groblja u Mostaru.
Inicijativa za izgradnju ovog monumenta krenula je od Džemala Bijedica početkom 60-tih godina prošlog vijeka. Projektovao ga je arhitekt Bogdan Bogdanović.
25 septembra 1965. godine spomenik je svečano otvoren.
Na groblju se nalazi 810 nadgrobnih ploča, koje imaju jako simbolično značenje, kao i cjeli spomenik. Oblici nadgrobnih ploča kojima su obilježeni pali borci podsjećaju na posječeno stablo - simbol prekinute mladosti. Za gradnju spomenika upotrebljene su kamene ploče koje su skinute sa starih i devastiranih kamenih kuća.

iz štampe 1965.



22.09.2015.

Obilježavanje 50. godišnjice od otvaranja mostarskog Partizanskog spomen groblja


Pedeset godina od ovaranja Partizanskog spomen groblja u Mostaru obilježiti će se u srijedu, 23. 9. u Centru za kulturu i u subotu, 26. 9. polaganjem cvijeća na Partizanskom spomeniku. 

Program Obilježavanja  50. godišnjice od otvaranja Partizanskog spomen groblja u Mostaru: 

srijeda, 23. septembar 2015. u 11 sati, Centar za kulturu
- Referat o značaju Partizanskog spomen groblja
- Pozorišna predstava Teatra mladih "Maslinova grana"

subota, 26. septembar 2015. u 11 sati
Polaganje cvijeća na Partizanskom spomeniku

Prevoz je obezbijeđen u 10 sati sa Tekije, sa stajanjima: Šarića džamija, Spomenik Alekse Šantića, Pozorište, Musala i Partizanski spomenik.

(AbrašMEDIA)

16.09.2015.

Pola vijeka Partizanskog spomenika u Mostaru – Traži se restauracija


Na inicijativu GO SDP-a Mostar, više političkih stranaka i udruženja iz Mostara obratilo se posebnim dopisom Komisiji za očuvanje nacionalnih spomenika u kome traže „restauraciju Partizanskog spomenika u Mostaru“.

 U dopisu naslovljenom „Antifašisti Mostara“ podsjeća se na zakonom definisane obaveze Komisije i države za brigu o ovom spomeniku, koji je, kako se tvrdi, „u potpunosti u devastiranom stanju“. 

„Prilazni putevi su obrasili šikarom, spomen ploče polomljene, zidani ornamenti uništeni, kao i zelenilo“ – piše, između ostalog u dopisu Komisiji za očuvanje nacionalnih spomenika. Podsjeća se i na činjenicu da će se 25.09. navršiti tačno 50 godina od otvaranja Partizanskog spomenika u Mostaru, a što treba dostojno obilježiti.

„Antifašisti Mostara zahtijevaju od odgovornih organa i institucija na svim nivoima da hitno reaguju i obezbjede minumum  uslova da bi se ovaj bitan jubilej mogao obilježiti na primjeren i dostojanstven način“ – stoji u dopisu. Sa sadržajem dopisa je upoznat gradonačelnk Ljubo Bešlić o koga se takođe očekuje podrška u realizaciji ideje. 

Dopis Komisiji za očuvanje nacionalnih spomenika u kome traži restauracija Partizanskog spomenika u Mostaru u povodu 50 godina postojanja, potpisali su GO SDP Mostar, SDA Mostara, DF Mostar, Jevrejska opština Mostara, Društvo Josip broz Tito,  SPKD Prosvjeta, te SGV Mostara.


11.03.2015.

Fotoreportaža: Partizansko groblje u Mostaru. Mrtvi ponovno umiru.

Fotografije iz fotoreportaže autora Hrvoja Inančića možete pogledati na linku: http://www.hrvojeivancic.com/2015/03/fotoreportaza-partizansko-groblje-u-mostaru-mrtvi-ponovno-umiru-2/

11.03.2015.

Partizansko groblje u Mostaru. Mrtvi ponovo umiru - Fotoreportaža Hrvoje Ivanić

FOTOREPORTAŽA: Partizansko groblje u Mostaru. Mrtvi ponovno umiru. POSTED BY: HRVOJE ON OŽU. 9, 2015 reportaza i fotografije na linku: http://www.hrvojeivancic.com/2015/03/fotoreportaza-partizansko-groblje-u-mostaru-mrtvi-ponovno-umiru-2/ PRIPREMIO: HRVOJE IVANČIĆ Partizansko groblje u Mostaru izgrađeno je 1965. u čast poginulima u NOB-u. Za njegov izgled zaslužan je arhitekt Bogdan Bogdanović. Spomen-groblje je jedan od simbola Mostara i svakako među najimpresivnijim arhitektonskim projektima Balkana. Groblje ima 810 nadgrobnih ploča, koje imaju simbolično značenje, kao i cijeli spomenik. Oblici nadgrobnih ploča kojima su obilježeni pali borci podsjećaju na posječeno stablo, simbol prekinute mladosti. Za gradnju spomenika upotrijebljene su kamene ploče koje su skinute sa starih i devastiranih kamenih kuća ovog starog grada. Iako nosi veliku poruku i umjetničku vrijednost, spomenik je devastiran, lokalne vlasti o njemu ne brinu, a poprište je i noćnih orgijanja. U nastavku, uz fotografije donosimo i zapise samog autora, Bogdana Bogdanovića (Beograd, 20. kolovoza 1922. — Beč, 18. lipnja 2010.). IMG_3578 “Kamena alegorija o dva grada (op.a. grad živih i grad mrtvih) nije se sasvim slučajno, i bez ikakvih podsticaja spolja, obrela na jednom od surih, kamenih bregova zapadnog Mostara. Početne formule verovatno mi je ponudila moja ondašnja lektira. Naime, prilično neodređeno, negde između zemlje i neba – bar tako kažu knjige starostavne – lebdi grad Hurqualya, sufitski parnjak manihejske Terrae lucidae, koja je u gnostičarskim spekulacijama predstavljala neku vrstu polazne stanice za otiskivanje u svet divnih, naivnih, ali večitih filozofskih i kosmo-poetskih slika. A ja sam smatrao da mostarski pali antifašistički borci, takoreći još dečaci i devojčice, imaju makar simbolično, pravo na lepotu snova. U razdoblju kad se spomenik gradio, dakle u jednom već uveliko mirnodopskom, spokojnom, birokratskom, pa i bezosećajnom mentalnom i moralnom okruženju, iz vremenske perspektive od dvadesetak godina, čistota njihovih pobuda i bezgranično, naivno samopožrtvovanje mogli su podsetiti još jedino na tragične dečje krstaške pohode (Kinderkreuzzuge). IMG_3583 Partizanska nekropola je bila Mostar u malom, replika gradu na Neretvi, njegov idealni dijagram. Međutim, taj ideogram grada, taj hijeroglif, taj kameni znak nije bio baš beznačajnih dimenzija. Dostizao je obrise nekog od skromnijih, prabalkanskih, heladičkih akropolja. Od ulazne, donje kapije do česme na vrhu (Quelle, Brunnen) trebalo je savladati dvadeset i nešto metara visinske razlike i, vijugavim, kamenim serpentinama propešačiti uzbrdo dobrih tri stotine metara. Put na gore pokazivala je voda koja se preko zvonkih orgulja slivala u susret posetiocu. IMG_3586 Kako izgledaju majstori klesari koji klešu i grade jedan grad izvan vremena i prostora? Moji mostarski prijatelji potražili su ih na Korčuli i digli su na noge sve što je u njihovom selu umelo držati dleto i bat u ruci. Doveli su ih negde na izmaku pedesetih ili na samom početku šesdesetih. Bili su skromni, ljubazni i prijatni, a posao su obavljali pobožno, gotovo liturgijski: njihova zvonka, horska liturgija klesanja trajala je s manjim prekidima punih pet godina. IMG_3589 Radili su, zbog hercegovačke vrućine, više noću no danju – od praskozorja do iza doručka i od zalaska sunca do ponoći. Mostar, taj divni, sada već bivši grad, imao je ustaljenu naviku da u letnjim mesecima na ulicama iščekuje ponoćno osveženje koje dopire iz korita Neretve. Izgledalo je ponekad da su svi, čak i deca, potpuno zaboravili da se noću može malo i odspavati. Njihov sam običaj prihvatio ne samo zato što je iščekivanje svežine bilo i meni neophodno za dobar san i ukupan sutrašnji radni ritam, već i zato što sam bio razigran, bolje reći nervozan, a pomalo i uplašen. Obećao sam građanima Mostara da ću im stvoriti nešto neviđeno, uvalio ih u troškove, pokrenuo silne radove, a da li sam baš bio siguran da ću uspeti da isteram sve do kraja, baš kao što sam smislio? IMG_3596 Svaki je kamen odzvanjao kao muzički instrument. Znao sam, razume se, da razne vrste različito odzvanjaju, utoliko dublje ukoliko je kamen mekši. Paradoksalno je, a pomalo i komično, što najtvrđi granit piskuta, mermer pevuši nekim mecosopranom, a krečnjak, najmuzikalniji kamen, ima lep, baršunast alt. Klesari umeju i više da zapaze. “Svaki pjeva svoju pjesmu” – kaže jedan od njih, i to sa uverenjem da je svaki kvader biće za sebe. Ali, kad počne zajedničko klesanje, ritam obuhvata svaki “kameni instrument” i, odjednom, svaki pokret ruke, svaki položaj tela, tako da ceo orkestar istovremeno dejstvuje i kao sopstveni metronom. A kad udarci alatki počnu da “traparaju” – znak da je koncentracija popustila – Duh iz kamena, Barba, nezadovoljno, strogo diže bat. Znak da se rad nakratko prekida i da udarce treba uskladiti od početka. Čeka se na tanušni glas prvog pojca i Barbin prvi udarac… IMG_3585 To što je melodija bila bez reči, navodilo me je na pomisao da je prastara, protoistorijska, iz vremena kad su se i na njihovom ostrvu, i na kopnu, govorili neki drugi zaboravljeni, preslovenski jezici. Civilizacije su se smenjivale, jezici pretapali, ali čovek je ostao isti… IMG_3602 Spomenik je građen sporo, mukotrpno, od dobrovoljnih priloga, čak i od priloga u naturi (a “natura” je bio kamen), pa i od kamena od starih mostarskih kuća, koje su vreme i urbanizam već uveliko rušili, a familije su rado poklanjale kamenu građu. Čak i to tiho preseljavanje materijala, pa i materije starog grada, imalo je simboličnu vrednost. IMG_3594 Kamen, često, sa vekovnim tragovima dima ili sa klacifiranom mahovinom, sa “čuvarkućama”, prenosio je iz jednog vremena u drugo čestice memorije i duh pijeteta i mešao se sa premoćnim količinama tek izvađenog krečnjaka, belog kao sir. IMG_3599 Ispalo je na kraju da je Partizanska nekropola u celini podsećala na veliki astrološki model iz kojeg smo svi složno, i u najvećem zanosu, čitali najbolju budućnost. IMG_3584 Raspevani, paganski karakter Partizanske nekropole nije mogao ostati neprimećen. Njene su terase uskoro osvojila deca, čiji su razdragani glasovi na zvonkom, gotovo scenskom kamenom prostoru odjekivali ponekad do duboko u noć. Sve što sam još mogao poželiti širokogrudo sam dobio, malo u šali, a malo i od zbilje, a to je pravo da kao počasni građanin Mostara, levo od ulazne kapije, predvidim skrivenu malu nišu i za svoju buduću kamenu urnu… IMG_3601 Ali, kako sada stvari stoje, tamo ne bih više bio u društvu svojih prijatelja, ploče sa njihovim imenima pažljivo su, hladnokrvno, sadistički pokupljene, odnete i samlevene u mlinu za kamen. A sve što je ostalo od mog prvobitnog obećanja to je da se bivši grad mrtvih i bivši grad živih ipak gledaju, ali se gledaju praznim, crnim, izgorelim očima” IMG_3605 Tekst Bogdana Bogdanovića objavljen je u mostarskoj informativnoj reviji MM, u dvobroju 12/13, u junu 1997. godine, a prenesen je u skraćenom obliku s portala tacno.net partizansko groblje zlatno doba

01.12.2014.

Partizansko spomen groblje Mostar - 29. novembar 2014.

Bez komentara.
Slike same sve kazuju.
fotografije Đani Böhm, 29112014.






 
17.11.2014.

Mostarski grad mrtvih i Mostar - mrtvi grad

Tekst je objavljen na lupiga.com 17.02.2013. godine. Mi smo ga već objavili na našem blogu herojisaneretve.blogger.ba , Partizansko spomen groblje - Help to preserve famous WW2 Memorial in Mostar 2010. godine, a izvorno je objavljen na našoj mostarskoj reviji MM 1997. godine.

Mostarski grad mrtvih i Mostar - mrtvi grad

Najtoplije vam preporučujemo ovaj tekst Bogdana Bogdanovića, arhitekta, filozofa i umjetnika, koji govori o gradnji Partizanskog groblja u Mostaru i onom što je od Groblja i Mostara ostalo. Bogdanović je, podsjetimo bio graditelj monumentalnih spomenika na prostoru Jugoslavije, a njegovih ruku djelo je, između ostalog, i Kameni cvijet u Jasenovcu. Tekst o Partizanskom groblju u Mostaru Bogdanović zaključuje riječima: "bivši grad mrtvih i bivši grad živih ipak se gledaju, ali gledaju se praznim, crnim, izgorelim očima"
   


Bogdan Bogdanović (Beograd, 20.8.1922. — Beč, 18.6 2010.) - (FOTO: diepresse.com)
Mnoge od memorijalnih građevina kojima sam posvetio svoje najbolje umne i fizičke snage, danas više ne postoje ili su, bar kako sada stvari stoje, osuđene na neprimetno fizičko degradiranje i nestajanje. Osećao bih se bedno, kad bih ma i u magnovanju, dozvolio sebi da zažalim, na primer, za najraskošnijim delom svoje graditeljske mladosti – za Partizanskim spomenikom u Mostaru, danas kad više nema ni pravog, starog Mostara, ni mnogih mostarskih starih familija, čija su deca počivala na ovom časnom ratničkom groblju. Objašnjavajući nekad svoju zamisao, često sam zahvalnim slušaocima pričao priču kako će se jednog dana, i zauvek, “dva grada” gledati licem u lice, oči u oči – grad mrtvih antifašističkih junaka, uglavnom mladića i devojaka – ratnika i grad živih, za koji su oni položili živote…

(FOTO: forum.dnevniavaz.ba)
 
Kamena alegorija o dva grada nije se sasvim slučajno, i bez ikakvih podsticaja spolja, obrela na jednom od surih, kamenih bregova zapadnog Mostara. Početne formule verovatno mi je ponudila moja ondašnja lektira. Naime, prilično neodređeno, negde između zemlje i neba – bar tako kažu knjige starostavne – lebdi grad Hurqualya, sufitski parnjak manihejske Terrae lucidae, koja je u gnostičarskim spekulacijama predstavljala neku vrstu polazne stanice za otiskivanje u svet divnih, naivnih, ali večitih filozofskih i kosmo-poetskih slika. A ja sam smatrao da mostarski pali antifašistički borci, takoreći još dečaci i devojčice, imaju makar simbolično, pravo na lepotu snova. U razdoblju kad se spomenik gradio, dakle u jednom već uveliko mirnodopskom, spokojnom, birokratskom, pa i bezosećajnom mentalnom i moralnom okruženju, iz vremenske perspektive od dvadesetak godina, čistota njihovih pobuda i bezgranično, naivno samopožrtvovanje mogli su podsetiti još jedino na tragične dečje krstaške pohode (Kinderkreuzzuge).
Za razliku od poslova oko uređenja Jasenovca, koji su iz premnogih razloga za mene bili vrlo mučni, odlasci u Mostar, prenosili su me u sasvim drugačiji svet poezije i zbilje. Uspomene na jedan bivši logor uništenja (Vernichtungslager), ma koliko da sam od njih bežao, pretvarale su se često u stanje produženog, jedva podnošljivog stresa.

(FOTO: herojisaneretve.blogger.ba)
 
Naprotiv, gradeći mostarski akronekropolis bio sam ponet nekom dubokom, unutrašnjom vatrom. Ne baš jednostavan i lak posao obavljao sam bez mučnine i zamora i, u stvari, obuzet nekim za mene novim poimanjem života i smrti. Možda je apsurdno reći, ali kao da sam se nadao da ću nešto od svoje potajne radosti pokloniti i svojim “novim prijateljima”, čija su se imena – muslimanska, srpska, hrvatska – tek počela ređati na terasama nekropole. Njihov mali zagrobni grad, kao što sam i obećao porodicama, gledao je u samo srce starog Mostara i u danas porušeni most vrhovnog majstora Hajrudina, taj nekad najlepši i najsmeliji most na svetu, delo božanske graditeljske statike, pred kojom je mali Bogdan bio sićušan kao pred natprirodnom pojavom.
Partizanska nekropola je bila Mostar u malom, replika grada na Neretvi, njegov idealni dijagram. Međutim, taj ideogram grada, taj hijeroglif, taj kameni znak nije bio baš beznačajnih dimenzija. Dostizao je obrise nekog od skromnijih, prabalkanskih, heladičkih akropolja. Od ulazne, donje kapije do česme na vrhu (Quelle, Brunnen) trebalo je savladati dvadeset i nešto metara visinske razlike i, vijugavim, kamenim serpentinama propešačiti uzbrdo dobrih tri stotine metara. Put na gore pokazivala je voda koja se preko zvonkih orgulja slivala u susret posetiocu.

(FOTO: Marko Krojač)
Kako izgledaju majstori klesari koji klešu i grade jedan grad izvan vremena i prostora? Moji mostarski prijatelji potražili su ih na Korčuli i digli su na noge sve što je u njihovom selu umelo držati dleto i bat u ruci. Doveli su ih negde na izmaku pedesetih ili na samom početku  šesdesetih. Bili su skromni, ljubazni i prijatni, a posao su obavljali pobožno, gotovo liturgijski: njihova zvonka, horska liturgija klesanja trajala je s manjim prekidima punih pet godina.
Predvodio ih je Barba, što u dijalektu znači i stric i deda, patrijahalni šef družine, staratelj, onaj koji će, kad se vrate na svoje ostrvo, podneti izveštaj roditeljima i verenicama šta je ko radio i kako je radio. Čim je stigao, Barba je odabrao mesto za “klesaonicu”, a kad je nadstrešnica  podignuta, odredio je mesto za svoj pult, koji je ličio i na katedru i na predikaonicu. Naredio je, zatim, da mu se taj sanduk od talpi (Bohle), ali bez poklopca i bez dna, ispuni peskom i sitnim otpacima od kamena, da bi komad za klesanje meko nalegao i da se u toku rada ne bi oštetio. Naspram njegove katedre, licem prema njoj, majstori su rasporedili svoje, mada nešto manje sanduke.

(FOTO: kultur-online.net)
Radili su, zbog hercegovačke vrućine, više noću no danju – od praskozorja do iza doručka i od zalaska sunca do ponoći. Mostar, taj divni, sada već bivši grad, imao je ustaljenu naviku da u letnjim mesecima na ulicama iščekuje ponoćno osveženje koje dopire iz korita Neretve. Izgledalo je ponekad da su svi, čak i deca, potpuno zaboravili da se noću može malo i odspavati. Njihov sam obićaj prihvatio ne samo zato što je iščekivanje svežine bilo i meni neophodno za dobar san i ukupan sutrašnji radni ritam, već i zato što sam bio razigran, bolje reći nervozan, a pomalo i uplašen. Obećao sam građanima Mostara da ću im stvoriti nešto neviđeno, uvalio ih u troškove, pokrenuo silne radove, a da li sam baš bio siguran da ću uspeti da isteram sve do kraja, baš kao što sam smislio?
Malo unezvereno i rasejano, uzastopno sam i po više puta, preko Hajrudinovog mosta prelazio s jedne na drugu obalu rečnog kanjona. Ponekad mi se činilo da od svog velikog predhodnika tražim saveta za razne teškoće koje u radu sa kamenom uvek nepredviđeno iskrsavaju. Opipavao sam kamene rukohvate i profile i pod prstima pronalazio mnogo štošta od onoga što čulo vida preko dana lakomisleno previđa. Pronalazio sam u mraku spojeve blokova, davno klacifirane, napipavao metalne pijavice (Klammer, Klampe) i zatege (Spanriegel), koje su na vreme zaustavljale prskanje i staru su građevinu branile od raspadanja.

(FOTO: novasloboda.ba)
Jedne noći odlučio sam da krenem gore, na gradilište. Iz daljine je dopirala pesma, saglasje glasova, hor bez reči. Korak po korak, pristigao sam. Gledao sam iz prikrajka, iz mraka: acetilenske lampe ili možda još prošlovekovne karbituše (Karbidslampe, Karbidlicht), jetko  svetlo i još jetkije senke. A na svetlu se događalo nešto tajanstveno. Barba, sed, kosa naelektrisano rasterana na sve četiri strane sveta, činodejstvuje kao mag, kao duh iz kamena. Najednom, diže naglo bat i dleto (Vorschlaghammer und MeiBel), svi dižu batove, pobožno šute, nastupa naglo tišina koja otkriva glasove noći – cvrčke, lelek noćne ptice, šum Neretve iz daljine. Jedan od majstora, očigledno za to upravo zadužen, otpočinje ponovo melodiju bez reči, unjkavu i tajanstvenu, kao u kakvom obredu obožavalaca kamena. Barbin bat hvata ritam, udara u kvader koji je pred njim, i u trenu otpočinje složno udaranje. Pesma očigledno usaglašava ritam i jačinu udarca. Kad melodija počne da se “penje” (sad već svi pevaju), zvuk udarca postaje zaglušno jak… kad otpočne “spuštanje”, udari postaju blaži.
Svaki je kamen odzvanjao kao muzički instrument. Znao sam, razume se, da razne vrste različito odzvanjaju, utoliko dublje ukoliko je kamen mekši. Paradoksalno je, a pomalo i komično, što najtvrđi granit piskuta, mermer pevuši nekim mecosopranom, a krečnjak,  najmuzikalniji kamen, ima lep, baršunast alt. Klesari umeju i više da zapaze. “Svaki pjeva svoju pjesmu” – kaže jedan od njih, i to sa uverenjem da je svaki kvader biće za sebe. Ali, kad počne zajedničko klesanje, ritam obuhvata svaki “kameni instrument” i, odjednom, svaki pokret ruke, svaki položaj tela, tako da ceo orkestar istovremeno dejstvuje i kao sopstveni metronom. A kad udarci alatki počnu da “traparaju” – znak da je koncentracija popustila – Duh iz kamena, Barba, nezadovoljno, strogo diže bat. Znak da se rad nakratko prekida i da udarce treba uskladiti od početka. Čeka se na tanušni glas prvog pojca i Barbin prvi udarac…

(FOTO: bosnienforum.com)
To što je melodija bila bez reči, navodilo me je na pomisao da je prastara, protoistorijska, iz vremena kad su se i na njihovom ostrvu, i na kopnu, govorili neki drugi zaboravljeni, preslovenski jezici. Civilizacije su se smenjivale, jezici pretapali, ali čovek je ostao isti…
“Zašto pesma nema reči?” – pitao sam jednom. Odgovori su bili jednostavni i ubedljivi: “Nema ih, nikada ih nije ni bilo!” Ili: “Tako su je i naši stari pjevali!”
Spomenik je građen sporo, mukotrpno, od dobrovoljnih priloga, čak i od priloga u naturi (a “natura” je bio kamen), pa i od kamena od starih mostarskih kuća, koje su vreme i urbanizam već uveliko rušili, a familije su rado poklanjale kamenu građu. Čak i to tiho preseljavanje  materijala, pa i materije starog grada, imalo je simboličnu vrednost.
Kamen, često, sa vekovnim tragovima dima ili sa klacifiranom mahovinom, sa “čuvarkućama”, prenosio je iz jednog vremena u drugo čestice memorije i duh pijeteta i mešao se sa premoćnim količinama tek izvađenog krečnjaka, belog kao sir.
Na gornjim terasama, na kamenim unutrašnjim zidovima “grada”, na naborima kamenih zidova: polukružne niše (halbskreisformige Nische), apside (Apsido), kontrafore (Mauer und Strebepfeiler) – rasipale su se stotine i stotine kamenih cvetova. Pošto sam bar napola verovao u prastaro predubeđenje graditelja-alhemičara da je krečnjak dete sunca i meseca i da je upravo zato izuzetno povoljan, čak predodređen za klesanje nebeskih pojava, to su se sa kamenim cvetovima obilno mešale predstave sunca, meseca, planeta, sazveđa. Našlo se negde mesta i za sazveđe Velikog psa, koje nikad na nebu nisam uspeo da pronađem, pa čak i za grupu zvezda, koja na nebeskom tepihu i ne postoji, a koju sam ja u mašti nazvao “Sedam mršavih kravica”. Za neupućene to su bili Vlašići (Plejaden, Siebengestirn) …
Ispalo je na kraju da je Partizanska nekropola u celini podsećala na veliki astrološki model iz kojeg smo svi složno, i u najvećem zanosu, čitali najbolju budućnost.

(FOTO: hercegovina.ba)
Raspevani, paganski karakter Partizanske nekropole nije mogao ostati neprimećen. Njene su terase uskoro osvojila deca, čiji su razdragani glasovi na zvonkom, gotovo scenskom kamenom prostoru odjekivali ponekad do duboko u noć. Sve što sam još mogao poželiti  širokogrudo sam dobio, malo u šali, a malo i od zbilje, a to je pravo da kao počasni građanin Mostara, levo od ulazne kapije, predvidim skrivenu malu nišu i za svoju buduću kamenu urnu…
Ali, kako sada stvari stoje, tamo ne bih više bio u društvu svojih prijatelja, ploče sa njihovim imenima pažljivo su, hladnokrvno, sadistički pokupljene, odnete i samlevene u mlinu za kamen. A sve što je ostalo od mog prvobitnog obećanja to je da se bivši grad mrtvih i bivši grad živih ipak gledaju, ali se gledaju praznim, crnim, izgorelim očima.
Bogdan Bogdanović

* Tekst je objavljen je u mostarskoj informativnoj reviji MM, u dvobroju12/13, u junu 1997. godine, a zatim na portalu tacno.net
12.11.2014.

Partizansko spomen groblje u Mostaru

Slike tuge - novembar 2014.

(fotosi i tekst - klix.ba)











Partizansko spomen-groblje u Mostaru izgrađeno je 1965. godine kao znak sjećanja na poginule mostarske partizane, antifašiste i na one koji su se u Drugom svjetskom ratu borili protiv fašizma diljem Evrope i svijeta.
Ovaj partizanski spomenik, jedan od simbola grada na Neretvi i nekadašnje kolektivne svijesti, zadnjih dvadeset godina oslikava sasvim nešto drugo i suprotno onome radi čega je sagrađen.

Osim ljubavnih poruka koje zaljubljeni ostavljaju jedni drugima, na njegovim kamenim zidovima također se mogu pronaći iscrtani kukasti križevi Trećeg rajha.

Ova gradska nekropola je desetljećima bila mjesto na koje su dolazili zaljubljeni, a odjednom se je pretvorila u mjesto na kojem dolaze istjerivati svoju mržnju.

Uništavanje ovog spomen-obilježja traje više od dvije decenije. Ovo mjesto je prepušteno zubu vremena, nema nikakvog nadzora, niti ga iko održava, pa je postalo okupljalište narkomana i uživalaca alkohola.


Partizansko spomen-groblje u Mostaru proglašeno je 2006. godine nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Zbog teške zapuštenosti, vandalizma i devastiranosti 2008. godine počela je njegova obnova, a sredstva je osigurala Gradska uprava Mostara koja je u saradnji s Vladom Norveške, u razdoblju od 2008. do 2010., uložila oko 200 hiljada KM.

Nažalost, vandali su gotovo preko noći uništili nove spomen-ploče i ponovno grafitima uništili zidove spomen-groblja koji su netom prije bili očišćeni. Da li će ubuduće doći do ozbiljnije realizacije planirane obnove Partizanskog groblja teško je prognozirati.


Širom svijeta ljudi se ponose svojim spomenicima posvećenih antifašizmu, a Mostarsko spomen-groblje će očito pričekati još dosta vremena da mu građani Mostara vrate oduzeti ponos i ljepotu.

(izvor:klix.ba)

03.11.2014.

Partizanski spomenik u Mostaru prepušten vandalizmu i uništavanju

http://novasloboda.ba/partizanski-spomenik-u-mostaru-prepusten-vandalizmu-i-unistavanju/

Mnogi spomenici posvećeni Drugom svjetskom ratu su izgrađeni širom bivše Jugoslavije u formi spomenika, arhitektonskih objekata, spomen-mauzoleja, spomen-groblja i dr. Prema nepotpunim podacima, u bivšoj SFRJ podignuto je oko 15.000 spomenika posvećenih Narodnooslobodilačkom ratu. Mnogi ovi spomenici su srušeni ili devastirani tokom raspada SFRJ devedesetih godina.

Jedan od tih spomenika prošlosti i jedan od najvećih po svojim gabaritima na Balkanu je Partizanski spoemnik u Mostaru. Ovo kako su ga tada zvali „arhitektonsko čudo“ je remek djelo Bogdana Bogdanovića. Osim ovoga spomenika, ovaj priznati beogradski arhitekt je na prostoru bivše Jugoslavije još projektovao jedanaest impozantnih spomenika, pa se je za njega znalo reći da je jugoslovenski neimar.

Simbol grada

Partizansko spomenik u Mostaru je izgrađen 1965. godine u znak sjećanja na poginule mostarske partizane, antifašiste i na one koji su se u Drugom svjetskom ratu borili protiv fašizma. Ovaj partizanski spomenik, jedan od simbola grada na Neretvi i nekadašnji simbol velikog kolektivnog razmišljanja, zadnjih dvadeset godina oslikava sasvim nešto drugo i suprotno onome radi čega je sagrađen.

Osim ljubavnih poruka koje zaljubljeni jedni drugima ostavljaju, na njegovim kamenim zidovima mogu se pronaći iscrtani kukasti krstovi Trećeg Reicha. Ovaj nekadašnji ponos grada odjednom se pretvorio u mjesto na kome pojedinci dolaze istjerivati svoju mržnju. Uništavanje ovoga spomen-obilježja traje više od dvije decnije Partizanski spomenik, bez nadzora i održavanja, prepušteno je da propada i služi kao okupljalište narkomana i alkoholičara. U više navrata su lomljene kamene ploče s imenima građana Mostara koji su svoje živote dali u Drugom svjetskom ratu. U posljednje dvije godine čempresi, koji su zasađeni po obodu spomenika, su polijevani naftom i paljeni. Na taj način uništena je većina čempresa koji su služili vizualno ovaj kameni spomenik odvojiti od okoline i bolje ga dočarati posmatraču. Takođe, ovaj spomenik je dobrim dijelom prekriven zaraslom šikarom i smećem.

Partizanski spopmenik u Mostaru proglašen je 2006. godine nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Zbog teške zapuštenosti, vandalizma i devastiranosti, 2008. godine počela je obnova ovoga spomen-obilježja. Finansiranje je omogućila Gradska uprava Mostara, koja je u saradnji s Vladom Norveške, u razdoblju od 2008. do 2010. Godine, uložila oko 200.000 KM. Nažalost, vandali su gotovo preko noći uništili novonapravljene spomen-ploče i ponovo grafitima uništili zidove spomenika, koji su nešto prije bili očišćeni.

Hoće li ubuduće doći do ozbiljnije realizacije planirane obnove Partizanskog spomenika, teško je prognozirati. Kada bi lokalne vlasti videonadzorom i pružanjem fizičkog osiguranja osigurale spomenik od vandala, možda bi dalja ulaganja i imala smisla. Širom svijeta ljudi se ponose svojim spomenicima posvećenih antifašizmu, a mostarski spomenik će očito pričekati još dosta vremena da mu građani Mostara vrate oduzeti ponos i ljepotu.

Idejno rješenje

Ideja za izgradnju spomen-groblja potekla je početkom 1960. godine, a glavni inicijator gradnje bio je tadašnji visoki državni dužnosnik Džemal Bijedić. Idejno rješenje prepušteno je poznatom jugoslavenskom arhitektu Bogdanu Bogdanoviću koji je projektirao mnoge spomenike, a među kojima su najpoznatiji Kameni cvijet u Jasenovcu, spomenik srpskim i albanskim palim borcima NOB-a u Kosovskoj Mitrovici i spomenik u Prilepu.

Gradnja spomenika počela je u oktobru 1960. godine, a on je svečano otvoren 25.septembra 1965. godine.

Spomenik se nalazi na uzvišici koju karakterišu široke zelene površine i prostire se na 5.000 kvadratnih metara. Na groblju se nalazi 661 nadgrobna ploča, koje imaju simbolično značenje. Oblici nadgrobnih ploča kojima su obilježeni pali borci raspoređeni su na šest nepravilnih terasa i podsjećaju na posječeno stablo – simbol prekinute mladosti.

Željko Miličević

10.05.2014.

Partizanski spomenik nijemi je svjedok da fašizam nije pobijeđen

Protest u Mostaru

Partizanski spomenik nijemi je svjedok da fašizam nije pobijeđen 

 

 

Da današnjim protestima u Mosatru, 90. po redu, okupljeni građani još jednom su iskazali nezadovoljstvo aktuelnom vlašću.
 
„Na dan, kad se u svijetu obilježava Dan pobjede nad fašizmom, s tugom i gorčinom moramo reći da, fašizam, nažalost, još uvijek nije pobijeđen u Mostaru. Dovoljno je otići na Partizanski spomenik, jedan od najvećih spomenika antifašizma u sviejtu, pa vidjeti djelo aveti prošlosti. To je najbolja slika nekad slobodarskog grada“, čulo se od govornika.


Jedan od govornika, aludirajući na prisustvo policije, koja istrajava u upornosti da svakodnevno na adrese ljudi koji dolaze na proteste, šalje prekršajne naloge, rekao je da kojim slučajem, na trg ispred Gimnazije, „zaluta“ fudbalski sudija i da upotrijebi zviždaljku, i njemu bi policija napisala kaznu!
 
 
NovaSloboda.ba
25.04.2014.

za podsjećanje

...samo za podsjećanje,,,nije bilo davno, kad je neko i vodio računa o Partizanskom...slika nije tako stara...vidi se objektima na slici...

22.04.2014.

„Let's do it Mostar“

U subotu 26. aprila 2014.

„Let's do it Mostar“

Već treću godinu za redom, u Mostaru će se održati ekološka akcija „Let's do it Mostar 2014“. Akcija ćes e odvijati u dvije faze. Prva, koja je zakazana za 26. april, je faza čišćenja, a druga faza je sađenje sadnica, planirana za oktobar 2014. godine.  

Vijeće mladih grada Mostara je nosilacove akcije od samog početka. Ove godine je šest ključnih lokacija za čišćenje -: Univerzitet „Džemal Bijedić“; Sveučilište Mostar, Vukovarska ulica, Stari grad, Avenija, prostor oko mosta Bunur.
Čišćenje grada počinje u 11, 30 sati. Na svakoj lokaciji biće po jedan koordinator, koji će uputiti volontere, podijeliti im materijal za čišćenje, kao i osvježenje.
„Cilj akcije je probuditi ekološku svijest građana. Ono što želimo postići je da se makar taj dan priča o ovome, da ljudi izađu očiste svoja dvorišta, kvartove, sve je to uspjeh za nas. Ovo je najveća volonterska akcija u Bosni i Hercegovini i ovo je nešto što nam svima treba. Svi želimo biti zdravi i živjeti u čistoj okolini. Čistoća je pola zdravlja. Zato dođite u što većem broju da očistimo grad zajedno. Svi su dobrodošli. Za čišći i ljepši Mostar! Let's do it Mostar!“, kaže Tajma Tiro, koordinator projekta :
 
 
NovaSloboda.ba
 
30.03.2014.

Prvi put na partizanskom groblju

...u Mostaru...


Za vrijeme moje nedavne posjete Hercegovini iskoristio sam priliku da posjetim ovaj predivni spomenik sa mojim sinom, koji je upravo napunio 21 godinu, cuo je je za ovaj spomenik i to je sve. Ovo su neka njegova opazanja. Bio je odusevljen kako je spomen groblje prosto uraslo u okolinu kao da je tu stotine godina, tuzan zbog nebrige i zapustenosti, impresioniran detaljima uradjenim u kamenu i simbolici, koliko sam ja mogao da se sjetim. Ali sta ga je najvise pogodilo je kada je poceo da cita imena i racuna koliko su ti poginuli heroji imali godina kada su polozili zivot za svoju zemlju. Tata, on je bio mladji od mene, vidi ova djevojka je moje godiste, jesu li ovi braca i sestre, on je poginuo blizu nase kuce. Cuo je on isuvise prica o mracnom komunizmu i njihovim zrtvama, to jest ako smijem dodati raznim vrstama fasista i izdajnika i sada odjednom svojim ocima vidi ko su ti djevojke , mladici, necije daidze, stricevi, ocevi, komsije , susjedi. Naravno saznao je da Drago Palavestra iz njegove sire porodice, opet pitanja zasto su ih objesili, vidis kako su bili mladi? I tako pitanje za pitanjem...
Tako da sada razumije pjesmu ...Svog bi djecaka docekala jedna tuzna Mostarska mati...
Vlasti se mogu mijenjati, nova istorija pisati i prepravljati, ali istina se ne moze sakriti, Mostar je oslobodjen toga 14 februara...
Sretan to praznik voljeni grade!

 

Brano Bošković 12. februar 2014.

 
01.02.2014.

Putokaz na Partizansko u Mostaru

Da je Mostar turistički grad, pokazuje i turistička signalizacija istaknuta na svim važnijim raskršćima u gradu. Veoam je bitno turiste uputiti, kako da najlakše dođu do traženog objekta. Na Rondou, kao i na još nekoliko mjesta u gradu, istaknuti su putokazi prema Partizanskom spomen groblju u Mostaru. Sve je to lijepo, ali koga uputiti gore na Partizansko, da gleda onu bruku i sramotu.



 
 
19.01.2014.

Nastavlja se uništavanje Partizanskog spomenika u Mostaru

(preneseno sa portala StarMo)


Uništavanje Partizanskog groblja ne prestaje

 
 
Mostar -- Devastacija nacionalnog spomenika partizansko groblje u Mostaru sve je teža iz godine u godinu. Na zapuštenom spomen-obilježju zaraslom u šikaru i prekrivenom smećem, pale se čempresi zasađeni kada je groblje izgrađeno – 1965. godine.


U svijetu čuveno remek-djelo arhitekte Bogdana Bogdanovića, nacionalni spomenik Partizansko groblje, na kojem su ukopani posmrtni ostaci više od 500 mostarskih mladića i djevojaka koji su poginuli u borbi protiv fašizma, a čija je postepena devastacija započeta poslije rata, nastavlja se do danas. U posljednje dvije godine, u više navrata, polivani su naftom, pa paljeni veliki čempresi u središtu spomenika. Na taj način uništena je većina zelenog pokrivača partizanskog groblja, prenosi "federalna.ba".

Uništavanje jedinstvenog spomen-obilježja traje više od dvije decenije. Pušteno je bez nadzora i održavanja da propada i služi kao okupljalište narkomana. U više navrata su lomljene ploče s imenima građana Mostara koji su izgubili živote u narodnooslobodilačkoj borbi u Drugom svjetskom ratu.

U dva navrata spomenik je obnavljan uz pomoć donatora iz Evrope. No, već dan nakon obnavljanja, devastacija bi se nastavila. Policija se nada da bi se val vandalizma mogao zaustaviti projektom videonadzora koji je u pripremi.

Iako se razvijene zemlje širom svijeta ponose svojim spomenicima antifašističkoj borbi iz Drugog svjetskog rata, to nije primjer u Mostaru, gdje Partizansko groblje iz godine u godinu propada.

 
Video na stranici:

 
 


 



(StarMo)
16.01.2014.

Pismo iz Beograda - Uroš Ubuntu

Dragi svi...
Letos sam sa porodicom, u povratku sa letovanja svratio u Mostar i posetio spomenik. Kako je pordična kuća stajala blizu kao dete sam se često igrao, kasnije i šetao po spomeniku, pa sam zapanjen stanjem u kome se spomenik danas nalazi i odnosom mostarskog društva prema njemu. Uz svo razumevanje za promenu društvenih okolnosti, i teškom vremenu koje je Mostar doživeo i preživeo mislim da nema opravdanja. Sa druge strane kad pročitam šta ovde ljudi pišu čini mi se da nije sve izgubljeno i da nije bap tako crno...

Ništa drugo, samo da se nadam da će naša deca ispasti bolji ljudi nego što smo mi, mislim na ove "naše generacije", da izvinete baš smo stoka ispali.

 Evo nekoliko slika koje sam slikao kad smo bili "gore", pa da vidite kako je izgledalo letos. Hvala puno hvala svima na lepim rečima i preporukama, uz jedan predlog:

Ukoliko se bude pravila neka društvena akcija za zaštitu ove lepote, molim
vas da me u toj akciji ne zaobiđete, aktivirao bih i zajednicu u kojoj sam aktivan, stvarno bi ljudska šteta bila da ovo nestane, a opasnost je velika.
Pozdrav iz Beograda

Uroš Ubuntu










16.01.2014.

MOSTARSKE VEDUTE (25) - PARTIZANSKI SPOMENIK - REMEK DJELO XX. STOLJEĆA

Autor teksta je Ibrahim Kajan. Tekst je objavljen na blogu kajankajan.blogspot.de:

http://kajankajan.blogspot.de/2013/12/mostarske-vedute-25-partizanski.html

 

 

MOSTARSKE VEDUTE (25) - PARTIZANSKI SPOMENIK  - REMEK DJELO XX. STOLJEĆA

PUTOVANJE MOSTAROM - MOSTARSKE VEDUTE (25)
Piše: Ibrahim Kajan


Bogdan Bogdanović: Partizansko spomen groblje 



Već dvadest godina nisam bio na mjestu velikog sjećanja, na memorijalnom, na Partizanskom spomen groblju. Kad se otvaralo u vrelom danu 25. mjeseca septembra godine 1965., bio sam student u Dubrovniku. Danas sam, dok zamire to nekoć sveto mjesto, u pristojnim godinama koje izbjegavaju susrete s izgubljenim ljudima, bezprizornim spodobama i nesretnim sudbinama koje, poput sjenki, promiču zasjenjenim stranama umjetnikovih skulptorskih vizija. Spomenička ljepota i sada je opipljiva, svjetska i neusporediva - mada od nerazumnih "bačena na smetljište"!

U njega je ugrađeno 12.000 kamenih detalja i 1.193 kvadratna metra kamenih ploča sa starih mostarskih kuća. U kaldrmu staza koje vijugaju kroz ili između zidanih kontura, utisnuto je tačno 87.000 oblutaka iz naše vječne rijeke Narente



Autor ovog djela je Bogdan Bogdanović. Jean Paul Sartre,  zapanjeno promatrajući  Partizanski spomenik na vizionarskoj maketi, prošaptao je: Ovo je remek-djelo i želim ga vidjeti!


Zelene terase bijelog kompleksa 
iz nekog drugog vremena


A Bogdanovićeva je neponovljiva vizija, živi paradoks. I sam je tako razmišljao, pa ću tebi prijatelju koji čitaš ove redove, prenijeti njegove riječi u mostarskom govoru: „Ovaj Spomenik koji u sebi krije mrtve – vedar je i razdragan. Čovjek silazi niz njegove rampe, vraća se u grad s vjerom u vrijednosti života, ponijet vječnim, konačnim težnjama čovjekovih stremljenja...“



Evo, danas sam došao da me prestane proganjati u snu. Polovica je hladnog mjeseca decembra kojeg smo nekoć bosanskim jezikom nazivali mjesecom prosincem. Cijeli se spomenik, polegao po još uvijek zelenoj padini Bakamovića glavice, kupa u zimskom, u zlatnom mostarskom suncu!



Ušao sam kroz ona sužena kamenita vrata, stiješnjeni prolaz imaginarne klisure, koji nadsvođuju slogovi srušenog mosta. A onda se lagano počinje uzdizati horizont od nekoliko hektara brda što su ga oblikovale diluvijalne kiše, prekriven mrežom simbola: rijeke koja je tekla, humskih planina, duvarova iz mostarske starine, ploča sa starih mostarskih krovišta, arhajskih simbola sunca, zvijezda i mjeseca, velikih znakova Života i Smrti, zapravo cijelog niza metaforičkih jedinica koje predočavaju vječitu i očajnu čovjekovu borbu sa Zlom, sa slijepim i crnim pijačima krvi, zlotvorima jedne pameti i ljudi jedne knjige.Totalitarne ideje koje su kiklopski progutale milujune ljudi, obeščastile su europski humanizam, i u njemu ondašnji, mali Mostar, napunivši zemlju i nebo mrtvim djevojkama i mladićima.



Na toj padini koja se penje uvis, ispresijecane imitiranim suhozidima u spiralnim, vijugavim zanosima, oblikuju se aluzije mostarskih bašča oko bijelih kuća u kojima smo se nekoć rađali i odrastali, ili vrtovi u ljutim bezvodnim škrapama.  Prijatelju, kad dođeš na ovo mjesto gdje sam ja sad, još ćeš - nadam se - zateći u travi razasute kamene cvjetove s ispisanim imenima onih koji su prije 70 i koje godine umirali, pokošeni poput travki i popadali s očima koje su, kada se sve doda i oduzme, vidjeli bolju stranu svijeta od one koja je silom zapremila našu zemlju i porobila ljude u njoj.



Zar su bili bolji njemački i talijanski crnokošuljaši s fašizmom, od pokreta koji su nastupali pod bajracima s lubanjama i ukrštenim kostima ispod njih – tada, kao i onomad u Vukovaru? Ili od onih koji su naučili žive u jamu bacati, otvarati logore za Druge, osobito „neposvećene“ i „nekrštene“ čak i u našem lijepom gradu Mostaru?



Ovaj Partizanski spomenik simbol je velikog kolektivnog pamćenja, i na njemu se, evo, baš i sada, ogleda sve, stanje duha i stanje političkih ideja što narastaju „ispod žita“! Divlja, oštra i visoka trava probija zapuštene ploče. Na gornjem platou, na središnjem i ključnom skulptorskom krugu savršenosti remek-djela, arhajskoj metafori štita koji bi branio čast, dostojanstvo, ljudsko biće i ljudsko srce – sprejom je nacrtan križ uokviren ideološkim znakom grafema U

  Posuđena fotografija, novembra 2013.

Zašto propada remek-djelo Bogdana Bogdanovića? Zašto je ljepota prognana s Bakamovića glavice? Šta govori spomenik? Zaista, on je zgusnuta priča koja osuđuje isključivost, i to ne samo fašizam ako na njega mislite, nego i boljševički komunizam - kojeg nerijetko ljudi zaborave, koji se kamuflira, prikriva i vreba na naše duše. Spomenik je umjetnina, govori univerzalnim jezikom a ne jezikom političkih ideja, ali – jezikom potpuno jasnim i nedvosmislenim! Kaže nam da se čovjek rađa slobodnim na svojoj zemlji  i da želi zauvijek – po bogomdanom pravu i božanskoj pravdi – slobodnim i opstati!



Moćni upravljači Grada Mostara mirno gledaju i svojom šutnjom i svojim nečinjenjem - prkose cijelom svijetu... jer, ne znaju li oni, jadni ne bili, da nema u svijetu zemlje niti je može biti - koja slavi fašizam.



Polovicom mjeseca prosinca 2013.
16.01.2014.

Partizanski Spomenik i Fašizam u Mostaru - Dokumentarac / Documentary

postavljeno na you tube 11.01.2014. (Aladin Behram)

 

https://www.youtube.com/watch?v=AgI_va2jJHo&feature=youtube_gdata_Player

 

 

English Subtitle. Mostar. Bosna i Hercegovina. Jugoslavija.Titovi Partizani. Josip Broz Tito. Spomenik Revolucije. Drugi Svjetski Rat. Smrt Fašizmu - Sloboda Narodu!
The Second World War graves in Mostar are abandoned and desecrated.
The memorial cemetery for Tito's partisans in Mostar lies derelict, frequently damaged by vandals.
Still officially classed as a national monument in Bosnia, the graveyard for those who fought under Second World War commander and later Yugoslav leader Josip Broz Tito has been eclipsed by more recent conflict.

Cijeli Film.
Ceo Film.
Cel Film.
Dokumentarni Film.
Spomenici revolucije.

02.10.2013.

Partizansko spomen groblje Mostar - septembar 2013

Nikad gore, nikad tužnije

















Partizansko, polovina septembra 2013.

Prvi utisak, tuga, drugi utisak, da si u pogrešnom filmu, ili tačnije, u filmu strave i užasa. Ovo su slike iz serije mojih snimaka iz šetnje PSG, ili bolje rečeno susret sa zaboravom. Zaboravljeni "Grad mrtvih"...zaboravljen od svih.
Partizansko spomen groblje u Mostaru proglašeno je 2006. godine nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

 
 
sa Wikipedie:
 
Partizansko groblje u Mostaru je izgrađeno 1965. godine u čast svim Mostarcima poginulim u NOB-u. Izgradio ga je, u vremenu obnove i rekonstrukcije koja je nastupila nakon završetka Drugog svjetskog rata, arhitekt Bogdan Bogdanović, u znak sjećanja na poginule mostarske partizane, antifašite i u čast svih onih koji su u Drugom svjetskom ratu borili protiv fašizma diljem Europe i svijeta.
Ovo spomen-groblje je jedan od simbola grada na Neretvi i najljepših arhitektonskih projekata na području Balkana. Nalazi se u zapadnom dijelu Mostara, na uzvišici koju karakteriziraju široke zelene površine i odatle se pruža pogled na gotovo cijeli grad. Sam spomenik se rasprostire na 5.000 m2 i na šest nepravilnih terasa.
Groblje ima 810 nadgrobnih ploča, koje imaju simbolično značenje, kao i cijeli spomenik. Oblici nadgrobnih ploča kojima su obilježeni pali borci podsjećaju na posječeno stablo, simbol prekinute mladosti. Za gradnju spomenika upotrijebljene su kamene ploče koje su skinute sa starih i devastiranih kamenih kuća ovog starog grada.
Partizansko spomen groblje u Mostaru proglašeno je 2006. godine nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. [1]
Zbog teške zapuštenosti, vandalizma i devastiranosti, 2008. godine je počela obnova Partizanskog groblja. Financiranje je omogućila vlada Norveške. Nažalost, do kolovoza 2010. se nije pristupilo ozbiljnom realiziranju obnove i oznaka grobova heroja, što je izazvalo snažne reakcije javnosti, reakcije Mostaraca u gradu i dijaspori.
 
 
 
25.08.2013.

Partisan Memorial Cemetery in Mostar

samo za podsjećanje...

 

 

"...plašim se grada bez memorije, baš kao što se plašim ljudu bez podsvesti..."

 



The Partisan Memorial Cemetery in Mostar is located in Mostar, Bosnia and Herzegovina. It was built in 1965 in honor of the Yugoslav Partisans of Mostar who were killed in the Yugoslav Front of World War II. It's located on Bijeli Brijeg and displays all the features of a complex architectural, aesthetic and landscape design. It is a unique monument in the urban scale of the city of Mostar, and is of particular ambient value.


At the initiative of Džemal Bijedić, the Serbian architect Bogdan Bogdanović was put in charge of the design. The Municipal Assembly passed the decision in 1960 and was carried out by Mostar's
Parks and Plantations Corporation. Preparation for the cemetery began in October 1960 and work started on
1 December 1960. Ahmet Ribica, a civil engineer, was in charge of drilling and dynamiting works on the hill and constructing the monument. On 25 September 1965, the 20th anniversary of the liberation of Mostar and the formation of the Mostar Battalion, it was opened
by Josip Broz Tito.


In 1992, the cemetery was badly damaged by war and dynamiting. After the war, the cemetery deteriorated due to severe neglect, vandalism and devastation.


On 31 January 2003, a committee composed of Bogdan Bogdanović, Boris Podreka, Amir Pašić, Darko Minarik, Ekrem Krpo, Zdravko Gutić, Tihomir Rozić, Alija Bijavica, Milica Dogan, Florijan Mičković, Milivoj Gagro, Radmilo Andrić, Mumin Isić and Mustafa Selimović was created in support of renovating the cemetery. By the end of 2004 an operational programme of measures was created


In 2005, works were fixed and various parts of the complex and greenery were reconstructed. On 9 May 2005, the cemetery was formally opened.

In 2006, the cemetery was proclaimed a national monument of Bosnia and Herzegovina.[1] Since then however, the cemetery has once again fallen victim to neglect, heavy vandalism and rubbish dumping.



09.08.2013.

Dayli Mail: Zapušteni spomenici iz prošlosti naroda

Sablasno kamenje iz prošlosti naroda:
Futurističke ratne uspomene iz bivše komunističke Jugoslavije stoje zapuštene.

 

 

Koristeni izraz ‘zapusteni’ spomenici nije bas adekvatan. Na nekim slikama se jasno vidi da su lagumani.

U tekstu iz Dayli maila nije postavljena slika Partizanskog iz Mostara, ali se moze vidjeti da ni na drugim spomenicima nije nimalo drugacija situacija...


Ghostly stones of a nation's past: The futuristic war memorials of former  communist Yugoslavia that have been left to decay

  • Erected on  sites of battles and concentration camps, they represented past struggles of the  nation
  • During  1960s and 70s, country's then president, Josip Broz Tito, ordered their  construction
  • Photographed over four years by Jan Kempenaers for  Spomenik project

By  Nick Enoch

http://www.dailymail.co.uk/news/article-2386991/War-memorials-Yugoslavia-left-decay.html#ixzz2bS4rNRhc

In fields and forests they stand - strange,  futuristic giant stone sculptures; some with jagged edges reaching for the sky;  others resembling alien towers.

But these haunting monuments are actually war  memorials of the former Yugoslavia.

During the 1960s and 70s, the country's then  president, Josip Broz Tito, ordered their construction to  demonstrate the strength of the socialist republic throughout the  Balkans.

A monument to the revolution of the people of Moslavina, in Podgaric, Croatia. During World War Two, the village was the scene of an uprising against the German occupation

During the 1960s and 70s, the then president of the  former Yugoslavia, Josip Tito, ordered the construction of these memorials to  demonstrate the strength of the socialist republic throughout the Balkans.  Above, a monument to the revolution of the people of Moslavina, in Podgaric,  Croatia. During World War Two, the village was the scene of an uprising against  the German occupation

 

Belgian photographer Jan Kempenaers shot these stunning pictures as part of a project called Spomenik

Belgian photographer Jan Kempenaers shot these stunning  pictures as part of a project called Spomenik. The monument above was built in  1968. It is dedicated to fallen fighters of Zenica Partisan Detachment - an  anti-Nazi resistance movement

 

This memorial, in Belgrade, Serbia, pays tribute to the Kosmaj Partisan detachment of WWII

This memorial, in Belgrade, Serbia, pays tribute to the  Kosmaj Partisan detachment of WWII

 

Designed by Bogdan Bogdanovic, this 1973 sculpture is dedicated to the Serb and Albanian partisans

Designed by Bogdan Bogdanovic, this 1973 sculpture is  dedicated to the Serb and Albanian partisans

 

Erected on sites of battles and concentration  camps, they represented the past struggles of the nation.

Belgian photographer Jan Kempenaers shot  these stunning pictures as part of a project called Spomenik (which translates  as 'monument').

 

 

From 2006 to 2009, he trekked around the  region to capture on film the structures, which were designed by numerous  architects into the 1980s - and up until then, the sites were visited by  millions of people.

Now, their symbolism has faded, barely  registering with younger generations.

Sited in Bosnia and Herzegovina, the Mrakovica Memorial stands in honour of the Battle of Kozara

Sited in Bosnia and Herzegovina, the Mrakovica Memorial  stands in honour of the Battle of Kozara. About 1,700 partisans were killed in  action and many thousands were sent to concentration camps

 

Kempenaers trekked around the region from 2006 to 2009 photographing the sites

Kempenaers trekked around the region from 2006 to 2009  photographing the sites. Above, a monument, built in 1966, that was dedicated to  concentration camp victims at the Jasenovac camp, in Croatia

A monument in the town of Korenica, near the border between Croatia and Bosnia. It commemorates Yugoslavia's victory in World War II

A monument in the town of Korenica, near the border  between Croatia and Bosnia. It commemorates Yugoslavia's victory in World War  Two

 

This site in Tjentiste commemorates the Battle of the Sutjesk
A sculpture in Ilirska Bistrica, Slovenia

This site in Tjentiste (left) commemorates the Battle of  the Sutjeska. Germans and partisans fought there in 1943. Right, a sculpture in  Ilirska Bistrica in Slovenia

 

Designed by Vojin Bakic, built in 1982, this memorial is dedicated to the people of Kordun and Banija in Croatia

Designed by Vojin Bakic, built in 1982, this memorial is  dedicated to the people of Kordun and Banija in Croatia

 

The Babanj monument to fallen Yugoslav WW II fighters, forming the shape of three clenched fists. There, 10,000 civilian hostages from Nis and south Serbia were murdered by the Nazis

The Babanj monument to fallen Yugoslav WW II fighters,  forming the shape of three clenched fists. There, 10,000 civilian hostages from  Nis and south Serbia were murdered by the Nazis

Designed by Zelimir Janes, this memorial honours the 1st Sisak Partisan Detachment. It was built in 1981 in the forest of Brezovica, Croatia
A monument to the revolution at Grmec - which was held by the partisans during WWII - in Bosnia and Herzegovina

Designed by Zelimir Janes, this memorial (left) honours  the 1st Sisak Partisan Detachment. It was built in 1981 in the forest of  Brezovica, Croatia. Right, a monument to the revolution at Grmec - which was  held by the partisans during WWII - in Bosnia and Herzegovina

 

Overlooking the town of Krusevo, the Makedonium, built in 1973, commemorates the Ilinden Uprising against the Ottoman Empire

Overlooking the town of Krusevo, the Makedonium, built  in 1973, commemorates the Ilinden Uprising against the Ottoman Empire. In 1903,  a group of Macedonians charged into battle, giving rise to a movement that led  to the creation of a free Macedonia

In the wake of the break-up of Yugoslavia,  the monuments were forgotten and left to decay.

During his four-year odyssey, Kempenaers  toured the former Yugoslavia, now made up of countries such as Croatia, Serbia  and Slovenia, using a 1975 map which pointed out the memorials.

Kempenaers was born in 1968, and lives and  works in Antwerp and Ghent.

German troops march into Sarajevo in 1941. Their occupation brought the Holocaust to Yugoslavia
President Josip Broz Tito (seen here in 1978), who commissioned the monuments

German troops march into Sarajevo in 1941. Their  occupation brought the Holocaust to Yugoslavia. Right, President Josip Broz Tito  (seen here in 1978), who commissioned the monuments

 

In the wake of the break-up of Yugoslavia, the monuments were forgotten and left to decay. Above, a memorial marking the liberation of Sanski Most in Bosnia and Herzegovina

In the wake of the break-up of Yugoslavia, the monuments  were forgotten and left to decay. Above, a memorial marking the liberation of  Sanski Most in Bosnia and Herzegovina

 

Makljen memorial in Bosnia and Herzegovina (left) and the one at Knin in Croatia
Makljen memorial in Bosnia and Herzegovina (left) and the one at Knin in Croatia

Makljen memorial in Bosnia and Herzegovina (left) and  the one at Knin in Croatia. Like the others, these honour the former Yugoslav  Partisans - a group of communists who fought against their fascist leaders  aligned with the Axis powers during WWII

 

A monument to the dead in the village of Kosute in Croatia

A monument to the dead in the village of Kosute in  Croatia

The Kolasin memorial (left) and one at Niksic, both in Montenegro
The Kolasin memorial (left) and one at Niksic, both in Montenegro

The Kolasin memorial to the fallen (left) and the one at  Niksic, both in Montenegro

 

Left to decay, the memorial at Sinj in Croatia

Left to decay, the memorial at Sinj in Croatia

09.05.2013.

„Na nas je red“

Mostar

„Na nas je red“

U povodu Dana pobjede nad fašizmom, odnosno Dana Evrope, aktivisti Inicijative za ljudska prava BiH omotali su danas bijelom plahtom centralnu fontanu na Partizanskom spomeniku u Mostaru na, kojoj su napisali „Na nas je red“, čime su željeli ukazati na problem oskvrnjivanja i uništavanja spomenika iz Drugog svjetskog rata koja se događaju diljem BiH.

Po riječima aktivistice Inicijative za ljudska prava BiH Anite Primorac, akcija se održava i u drugim gradovima u BiH, gdje će se, takođe, spomenici posvećeni borbi protiv fašizma omotavati bijelim plahtama.

Danijela Marić, takođe, aktivistica Inicijative naglašava kako se akcijom željelo pokazati da, uprkos tome što BiH još dugo neće biti članica EU-a, mladi i na ovakav način podržavaju tekovine na kojima je zasnovana Evropa modernog doba.

„Želimo poručiti našim građanima kako trebamo štiti i čuvati naše tekovine i istoriju, kako bi generacije koje će živjeti iza nas znale šta se događalo na ovim prostorima“, kazala je Marićeva.

Poslanik SDP-a u Skupštini HNKa Aner Žujević smatra kako stanje Partizanskog spoemnika u Mostaru, kao i nedavni događaj u Širokom Brijegu, pokazuju kako je borba protiv fašizma nešto što je kontinuirano i što nikada ne treba prestati.

„Činjenica je da se mi političari moramo potruditi da edukacija mlađih generacija bude nešto što je prioritet kada su u pitanju pošasti fašizma i vrijednost antifašističke borbe“,, naglasio je Žuljević

Predsjednik SABNOR-a u Mostaru Ibrahim Husković istakao je kako njegovi saborci na današnji dan osjećaju samo tugu i žalost i to tugu za poginulim borcima, a žalost zbog stanja u kojem se nalazi spomenik.

Naglašava kako je Partizanski spoemnik potpuno zapušten, a da gradske vlasti u posljednje vrijeme ništa ne rade na njegovoj obnovi i zaštiti.

Inače, predstavnici SABNOR-a, SDP-a i drugi građani Mostara položili su cvijeće na Partizanski spomenik, kako bi još jednom upozorili na važnost antifašizma. Takođe, svi prisutni su osudili i uklanjanje Kamene ruže u Širokom Brijegu.

Partizanski spomenik u Mostaru je izgrađen 1965. godine u čast svim Mostarcima poginulim u NOB-u. Izgradio ga je, u vremenu obnove i rekonstrukcije koja je nastupila nakon završetka Drugog svjetskog rata, arhitekt Bogdan Bogdanović.

Partizanski spomenik je jedan od simbola grada na Neretvi i najljepših arhitektonskih projekata na području Balkana.

Spomenik ima 810 nadgrobnih ploča, koje imaju simbolično značenje, kao i cijeli spomenik.

Partizanski spomenik u Mostaru proglašen je 2006. godine nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.
(Fena)

------------

Sramotno

Nikog od predstavnika vlasti grada i kantona

Dok predstavnici najviše vlasti u zemljama širom Evrope slave Dan pobjede nad fašizmom, na današnjem, okupljanju na Partizanskom spomeniku u Mostaru nije bilo nikog od predstavnika Grada Mostara, Skupštine i Vlade HNK.

Sramotno, jadno i čemerno, ali kad je Mostar u pitanju, to je prava slika ovog napaćenog i još uvijek dobro podijeljenog grada.

08.05.2013.

Na Dan pobjede nad fašizmom- Performansi na Partizanskom, Makljenu i Vracama

Performansi na Makljenu, Vracama i Partizanskom groblju na Dan pobjede nad fašizmom

 

Povodom Dana pobjede nad fašizmom, odnosno Dana Evrope, u četvrtak, 9. maja, 2013. u zajedničkoj organizaciji SABNOR-a, Inicijative mladih za ljudska prava BiH, te Omladinskog centra Gornji Vakuf Uskoplje bit će održan performans na spomen-obilježjima iz Drugog svjetskog rata – Makljenu, Partizanskom groblju (Mostar) i Vracama (Sarajevo).

Cilj ove udružene inicijative jeste ukazati na nedovoljnu brigu o spomenicima u Bosni i Hercegovini, posebno u trenutku kada se na drugim mjestima uklanjaju spomenici žrtvama fašizma iz Drugog svjetskog rata.

Performans će se održati na Partizanskom groblju u Mostaru i Spomen parku Vraca u 11, a na Makljenu u 15 sati. «Pozivamo sve antifašiste, a posebno sve mlade ljude da zajedno sa nama posjetom ovim spomenicima obilježe Dan pobjede nad fašizmom kako bismo zajedno poslali poruku da je antifašizam jedina ideja na kojoj je moguće graditi sretniju budućnost», poručila je Alma Mašić, direktorica Inicijative mladih za ljudska prava BiH.

Najavljujući i obilježavanje 70 godišnjice Bitke na Neretvi, koje će se održati u subotu 11. maja, 2013. u Jablanici, iz SABNOR-a pozivaju sve zainteresirane da kontaktiraju opštinske organizacije boraca i Društva Josip Broz Tito kako bi se dogovorili oko prijevoza u Jablanicu. Također, Glavni ured Ferijalnog saveza BiH, u dogovoru sa Društvom Josip Broz Tito, organizuje odlazak u Jablanicu na obilježavanje 70 godina Bitke za ranjenike na Neretvi. Polazak je planiran ispred Zemaljskog muzeja dana 11.05.2013 godine u 8 sati a povratak u popodnevnim satima. Prijava Glavnom uredu Ferijalnog saveza BiH obavezna uz participaciju od 5 KM. Više detalja putem telefona + 387 33 20 89 10 ili Društvo Josip Broz Tito +387 33 200 592.

(FENA)

23.04.2013.

„Dragulji arhitekture 20. vijeka u BiH“

Izložba „Dragulji arhitekture 20. vijeka u BiH“

 

(preneseno sa Abrašmedia)

 

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika će od 22. aprila do 1. maja upriličiti tematsku izložbu "Dragulji arhitekture 20. vijeka u Bosni i Hercegovini".

Otvaranje izložbe bit će održano danas na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu, a na otvaranju će se obratiti članica Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH Amra Hadžimuhamedović, saopćeno je iz te komisije.

Izložba će biti postavljena na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu i bit će održana u sklopu "5. međunarodne konferencije o opasnostima i modernom naslijeđu" koju organizira Međunarodni centar za očuvanje naslijeđa - BH CICOP, u saradnji s Arhitektonskim fakultetom u Sarajevu.

Izložba Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika je segment koji upotpunjava ovu važnu konferenciju, s obzirom na to da je prvi put koncipirana izložba kojom je na jednom mjestu sakupljeno ono najvrijednije što je u Bosni i Hercegovini osmišljeno i izvedeno od 1900. do 1980. godine, a što je proglašeno nacionalnim spomenikom BiH.

Posjetioci će biti u prilici pogledati 60 panoa na kojima su prikazana dobra arhitekture 20. vijeka u Bosni i Hercegovini, poput vile Emericha Pascola u Banjoj Luci, stare željezničke stanice u Banjoj Luci, Islahijjeta u Brčkom, kuće Kočića u Brčkom, Partizanskog spomen-groblja u Mostaru, Nekropole žrtvama fašizma u Novom Travniku, crkve Majke Božje u Olovu, Hadžišabanovića vile na Palama, stambenog kompleksa na Džidžikovcu u Sarajevu, zgrade Penzionog fonda u Sarajevu, zgrade željezničke stanice Bistrik u Sarajevu, zgrade Historijskog muzeja BiH, Palate Musafija u Sarajevu, stambenog naselja Crni Vrh u Sarajevu i sl.

(Fena)
13.04.2013.

40. GODINA ANSAMBLA "MOSTARSKE KISE" (1973-1992)

40. GODINA ANSAMBLA "MOSTARSKE KISE" (1973-1992)
Petak, 26. Juli 2013. u Mostaru
Pozivam sve clanove ansambla, clanove njihovih porodica, ali i
SVE PRIJATELJE MOSTARA da nam se pridruze u obiljezavanju ovog jubileja.
Ako imate mogucnosti, planirajte vase odmore tako da mozete da prisustvujete i ucestvujete u ovom druzenju. Ovih dana pocinjemo sa razgovorima, na koji nacin da koncipiramo ovaj jubilej (napr. koncert, proslavu, druzenje itd.).
RADUJEMO SE SVIM PRIJATELJIMA MOSTARA, KOJI IMAJU ZELJU DA NAM SE PRIDRUZE!
(sa FB/Sergio Sotric)

07.03.2013.

Partizansko, otvorna pozornica

Partizansko je oduvijek bilo otvorna pozornica za sva kulturna i javna dešavanja u Mostaru...nekad

 

Fotografija je prenešena sa stranice Mostarski teatar mladih, koji ulazi u četrdesetu godišnjicu postojanja.

 

16.02.2013.

Bogdan Bogdanović: Mostarski grad mrtvih

tačno.net

Bogdan Bogdanović: Mostarski grad mrtvih

Mnoge od memorijalnih građevina kojima sam posvetio svoje najbolje umne i fizičke snage, danas više ne postoje ili su, bar kako sada stvari stoje, osuđene na neprimetno fizičko degradiranje i nestajanje. Osećao bih se bedno, kad bih ma i u magnovanju, dozvolio sebi da zažalim, na primer, za najraskošnijim delom svoje graditeljske mladosti – za Partizanskim spomenikom u Mostaru, danas kad više nema ni pravog, starog Mostara, ni mnogih mostarskih starih familija, čija su deca počivala na ovom časnom ratničkom groblju. Objašnjavajući nekad svoju zamisao, često sam zahvalnim slušaocima pričao priču kako će se jednog dana, i zauvek, “dva grada” gledati licem u lice, oči u oči – grad mrtvih antifašističkih junaka, uglavnom mladića i devojaka – ratnika i grad živih, za koji su oni položili živote…

            Kamena alegorija o dva grada nije se sasvim slučajno, i bez ikakvih podsticaja spolja, obrela na jednom od surih, kamenih bregova zapadnog Mostara. Početne formule verovatno mi je ponudila moja ondašnja lektira. Naime, prilično neodređeno, negde između zemlje i neba – bar tako kažu knjige starostavne – lebdi grad Hurqualya, sufitski parnjak manihejske Terrae lucidae, koja je u gnostičarskim spekulacijama predstavljala neku vrstu polazne stanice za otiskivanje u svet divnih, naivnih, ali večitih filozofskih i kosmo-poetskih slika. A ja sam smatrao da mostarski pali antifašistički borci, takoreći još dečaci i devojčice, imaju makar simbolično, pravo na lepotu snova. U razdoblju kad se spomenik gradio, dakle u jednom već uveliko mirnodopskom, spokojnom, birokratskom, pa i bezosećajnom mentalnom i moralnom okruženju, iz vremenske perspektive od dvadesetak godina, čistota njihovih pobuda i bezgranično, naivno samopožrtvovanje mogli su podsetiti još jedino na tragične dečje krstaške pohode (Kinderkreuzzuge).

Partizansko groblje u Mostaru

            Za razliku od poslova oko uređenja Jasenovca, koji su iz premnogih razloga za mene bili vrlo mučni, odlasci u Mostar, prenosili su me u sasvim drugačiji svet poezije i zbilje. Uspomene na jedan bivši logor uništenja (Vernichtungslager), ma koliko da sam od njih bežao, pretvarale su se često u stanje produženog, jedva podnošljivog stresa.

            Naprotiv, gradeći mostarski akronekropolis bio sam ponet nekom dubokom, unutrašnjom vatrom. Ne baš jednostavan i lak posao obavljao sam bez mučnine i zamora i, u stvari, obuzet nekim za mene novim poimanjem života i smrti. Možda je apsurdno reći, ali kao da sam se nadao da ću nešto od svoje potajne radosti pokloniti i svojim “novim prijateljima”, čija su se imena – muslimanska, srpska, hrvatska – tek počela ređati na terasama nekropole. Njihov mali zagrobni grad, kao što sam i obećao porodicama, gledao je u samo srce starog Mostara i u danas porušeni most vrhovnog majstora Hajrudina, taj nekad najlepši i najsmeliji most na svetu, delo božanske graditeljske statike, pred kojom je mali Bogdan bio sićušan kao pred natprirodnom pojavom.

            Partizanska nekropola je bila Mostar u malom, replika gradu na Neretvi, njegov idealni dijagram. Međutim, taj ideogram grada, taj hijeroglif, taj kameni znak nije bio baš beznačajnih dimenzija. Dostizao je obrise nekog od skromnijih, prabalkanskih, heladičkih akropolja. Od ulazne, donje kapije do česme na vrhu (Quelle, Brunnen) trebalo je savladati dvadeset i nešto metara visinske razlike i, vijugavim, kamenim serpentinama propešačiti uzbrdo dobrih tri stotine metara. Put na gore pokazivala je voda koja se preko zvonkih orgulja slivala u susret posetiocu.

            Kako izgledaju majstori klesari koji klešu i grade jedan grad izvan vremena i prostora? Moji mostarski prijatelji potražili su ih na Korčuli i digli su na noge sve što je u njihovom selu umelo držati dleto i bat u ruci. Doveli su ih negde na izmaku pedesetih ili na samom početku  šesdesetih. Bili su skromni, ljubazni i prijatni, a posao su obavljali pobožno, gotovo liturgijski: njihova zvonka, horska liturgija klesanja trajala je s manjim prekidima punih pet godina.

            Predvodio ih je Barba, što u dijalektu znači i stric i deda, patrijahalni šef družine, staratelj, onaj koji će, kad se vrate na svoje ostrvo, podneti izveštaj roditeljima i verenicama šta je ko radio i kako je radio. Čim je stigao, Barba je odabrao mesto za “klesaonicu”, a kad je nadstrešnica  podignuta, odredio je mesto za svoj pult, koji je ličio i na katedru i na predikaonicu. Naredio je, zatim, da mu se taj sanduk od talpi (Bohle), ali bez poklopca i bez dna, ispuni peskom i sitnim otpacima od kamena, da bi komad za klesanje meko nalegao i da se u toku rada ne bi oštetio. Naspram njegove katedre, licem prema njoj, majstori su rasporedili svoje, mada nešto manje sanduke.

            Radili su, zbog hercegovačke vrućine, više noću no danju – od praskozorja do iza doručka i od zalaska sunca do ponoći. Mostar, taj divni, sada već bivši grad, imao je ustaljenu naviku da u letnjim mesecima na ulicama iščekuje ponoćno osveženje koje dopire iz korita Neretve. Izgledalo je ponekad da su svi, čak i deca, potpuno zaboravili da se noću može malo i odspavati. Njihov sam obićaj prihvatio ne samo zato što je iščekivanje svežine bilo i meni neophodno za dobar san i ukupan sutrašnji radni ritam, već i zato što sam bio razigran, bolje reći nervozan, a pomalo i uplašen. Obećao sam građanima Mostara da ću im stvoriti nešto neviđeno, uvalio ih u troškove, pokrenuo silne radove, a da li sam baš bio siguran da ću uspeti da isteram sve do kraja, baš kao što sam smislio?

Partizansko groblje u Mostaru

            Malo unezvereno i rasejano, uzastopno sam i po više puta, preko Hajrudinovog mosta prelazio s jedne na drugu obalu rečnog kanjona. Ponekad mi se činilo da od svog velikog predhodnika tražim saveta za razne teškoće koje u radu sa kamenom uvek nepredviđeno iskrsavaju. Opipavao sam kamene rukohvate i profile i pod prstima pronalazio mnogo štošta od onoga što čulo vida preko dana lakomisleno previđa. Pronalazio sam u mraku spojeve blokova, davno klacifirane, napipavao metalne pijavice (Klammer, Klampe) i zatege (Spanriegel), koje su na vreme zaustavljale prskanje i staru su građevinu branile od raspadanja.

            Jedne noći odlučio sam da krenem gore, na gradilište. Iz daljine je dopirala pesma, saglasje glasova, hor bez reči. Korak po korak, pristigao sam. Gledao sam iz prikrajka, iz mraka: acetilenske lampe ili možda još prošlovekovne karbituše (Karbidslampe, Karbidlicht), jetko  svetlo i još jetkije senke. A na svetlu se događalo nešto tajanstveno. Barba, sed, kosa naelektrisano rasterana na sve četiri strane sveta, činodejstvuje kao mag, kao duh iz kamena. Najednom, diže naglo bat i dleto (Vorschlaghammer und MeiBel), svi dižu batove, pobožno šute, nastupa naglo tišina koja otkriva glasove noći – cvrčke, lelek noćne ptice, šum Neretve iz daljine. Jedan od majstora, očigledno za to upravo zadužen, otpočinje ponovo melodiju bez reči, unjkavu i tajanstvenu, kao u kakvom obredu obožavalaca kamena. Barbin bat hvata ritam, udara u kvader koji je pred njim, i u trenu otpočinje složno udaranje. Pesma očigledno usaglašava ritam i jačinu udarca. Kad melodija počne da se “penje” (sad već svi pevaju), zvuk udarca postaje zaglušno jak  …  kad otpočne “spuštanje”, udari postaju blaži.

            Svaki je kamen odzvanjao kao muzički instrument. Znao sam, razume se, da razne vrste različito odzvanjaju, utoliko dublje ukoliko je kamen mekši. Paradoksalno je, a pomalo i komično, što najtvrđi granit piskuta, mermer pevuši nekim mecosopranom, a krečnjak,  najmuzikalniji kamen, ima lep, baršunast alt. Klesari umeju i više da zapaze. “Svaki pjeva svoju pjesmu” – kaže jedan od njih, i to sa uverenjem da je svaki kvader biće za sebe. Ali, kad počne zajedničko klesanje, ritam obuhvata svaki “kameni instrument” i, odjednom, svaki pokret ruke, svaki položaj tela, tako da ceo orkestar istovremeno dejstvuje i kao sopstveni metronom. A kad udarci alatki počnu da “traparaju” – znak da je koncentracija popustila – Duh iz kamena, Barba, nezadovoljno, strogo diže bat. Znak da se rad nakratko prekida i da udarce treba uskladiti od početka. Čeka se na tanušni glas prvog pojca i Barbin prvi udarac…

            To što je melodija bila bez reči, navodilo me je na pomisao da je prastara, protoistorijska, iz vremena kad su se i na njihovom ostrvu, i na kopnu, govorili neki drugi zaboravljeni, preslovenski jezici. Civilizacije su se smenjivale, jezici pretapali, ali čovek je ostao isti…

            “Zašto pesma nema reči?” – pitao sam jednom. Odgovori su bili jednostavni i ubedljivi: “Nema ih, nikada ih nije ni bilo!” Ili: “Tako su je i naši stari pjevali!”

            Spomenik je građen sporo, mukotrpno, od dobrovoljnih priloga, čak i od priloga u naturi (a “natura” je bio kamen), pa i od kamena od starih mostarskih kuća, koje su vreme i urbanizam već uveliko rušili, a familije su rado poklanjale kamenu građu. Čak i to tiho preseljavanje  materijala, pa i materije starog grada, imalo je simboličnu vrednost.

            Kamen, često, sa vekovnim tragovima dima ili sa klacifiranom mahovinom, sa “čuvarkućama”, prenosio je iz jednog vremena u drugo čestice memorije i duh pijeteta i mešao se sa premoćnim količinama tek izvađenog krečnjaka, belog kao sir.

            Na gornjim terasama, na kamenim unutrašnjim zidovima “grada”, na naborima kamenih zidova: polukružne niše (halbskreisformige Nische), apside (Apsido), kontrafore (Mauer und Strebepfeiler) – rasipale su se stotine i stotine kamenih cvetova. Pošto sam bar napola verovao u prastaro predubeđenje graditelja-alhemičara da je krečnjak dete sunca i meseca i da je upravo zato izuzetno povoljan, čak predodređen za klesanje nebeskih pojava, to su se sa kamenim cvetovima obilno mešale predstave sunca, meseca, planeta, sazveđa. Našlo se negde mesta i za sazveđe Velikog psa, koje nikad na nebu nisam uspeo da pronađem, pa čak i za grupu zvezda, koja na nebeskom tepihu i ne postoji, a koju sam ja u mašti nazvao “Sedam mršavih kravica”. Za neupućene to su bili Vlašići (Plejaden, Siebengestirn) …

Partizansko groblje u Mostaru

            Ispalo je na kraju da je Partizanska nekropola u celini podsećala na veliki astrološki model iz kojeg smo svi složno, i u najvećem zanosu, čitali najbolju budućnost.

            Raspevani, paganski karakter Partizanske nekropole nije mogao ostati neprimećen. Njene su terase uskoro osvojila deca, čiji su razdragani glasovi na zvonkom, gotovo scenskom kamenom prostoru odjekivali ponekad do duboko u noć. Sve što sam još mogao poželiti  širokogrudo sam dobio, malo u šali, a malo i od zbilje, a to je pravo da kao počasni građanin Mostara, levo od ulazne kapije, predvidim skrivenu malu nišu i za svoju buduću kamenu urnu…

            Ali, kako sada stvari stoje, tamo ne bih više bio u društvu svojih prijatelja, ploče sa njihovim imenima pažljivo su, hladnokrvno, sadistički pokupljene, odnete i samlevene u mlinu za kamen. A sve što je ostalo od mog prvobitnog obećanja to je da se bivši grad mrtvih i bivši grad živih ipak gledaju, ali se gledaju praznim, crnim, izgorelim očima.

(Tekst je objavljen je u mostarskoj informativnoj reviji MM, u dvobroju 12/13, u junu 1997. godine.)

16.02.2013.

Poražena modernost oslobođenja

Tačno.net

u Kolumna, Mostar

Poražena modernost oslobođenja

Četrnaestog februara 1945. godine, zajedničkim naporima Osmog dalmatinskog korpusa i 29. hercegovačke divizije, nakon dugih i iscrpljujućih borbi, Mostar je oslobođen od fašista. Prošlo je od tada šezdeset i osam godina, još malo pa ćemo imati i okrugli jubilej oslobođenja grada, ali svi su izgledi da se Mostar fašizma oslobodio nije. Svjedočit ćemo opet ustaljenim ritualima u kojima će samo krug probranih i getoiziranih pojedinaca obilježiti taj datum, ove godine možda i nešto intenzivnije no prethodnih godina, dok će s druge strane strašna i nepodnošljiva biti šutnja službenog grada, kao i neizmjerna buka vrhova katoličkog klera i hrvatske desnice, koja će partizane prozivati ubojicama i skoro pa okupatorima te neskriveno žaliti za propašću tzv. NDH. Taj suštinski poraz ideje antifašizma u tom nesretnom gradu zbog mnogih je aspekata grozan, no ipak je najubojiti promatramo li ga iz kuta razorenog moderniteta i onoga što je mostarsko društvo bilo i tek moglo biti.

Nije uostalom slučajno, u predvečerje rata, posljednjeg predratnog dana oslobođenja, Partizansko groblje kukavički, pod okriljem noći, minirano. Kao jasna poruka onog što nas ima snaći. Te sitne duše koje su tada postavile eksploziv pod nešto najljepše što je Mostar imao i dao, jednako u ideji, kao i u izvedbi spomenika, istinski preziru taj grad, koliko god negirali tu činjenicu, a tu svoju mržnju prema gradu i svemu što on predstavlja, od tada do danas, ni u jednom času nisu prestali javno iskazivati. Dovoljno je samo sjetiti se užasa rata te užasa mirnodopskog života, sveopćeg ataka na stanje svijesti, na znanje i kulturu, na ideju urbanizma i uopće na suvremeno građansko društvo. U konačnici i agresivnog napada na zdrav razum kao takav.

Svašta je Mostar u ovih proteklih dvadeset i jednu godinu doživio, malo toga lijepoga, ali ono što ga je bojim se trajno unakazilo, prije svega demografski, a onda i životno, je ta karikaturalna retradicionalizacija i veliki povratak religije i ispraznog devetnaestostoljetnog nacionalizma u javni život, kao krinki za sveopću pljačku i egoizam.

Prosto je nevjerovatna činjenica da sve veći broj ljudi, od kojih su mnogi sasvim pouzdano imali razvijen logički sklop, sve više i više uvažava dogmatske umove vjerskih vođa i kleptokratske umove nacionalnih vođa. Ta isprazna retorika, iza koje ne stoji ništa osim mržnje, sujete, vlasti, kako je to lijepo ispjevao Džoni Štulić svojevremeno, obuzela je toliko ljudi da se čini gotovo nemogućim pronaći potrebnu količinu suvislih sugovornika za bilo kakvu promjenu.

Taj proces je naravno, osim ovako površinski, rezultirao i gubljenjem koraka sa suvremenim europskim društvima, pa tako urbanizam kao ideja u Mostaru gotovo uopće ne postoji, tinejdžeri umjesto da budu faktori pobune i stvaraju novo društvo, umjesto dobar dan, pozdravljaju vjerskim pozdravima i ispunjavaju bogomolje u pravilnom sedmičnom ritmu, a preostalo stanovništvo krstari šoping-centrima diveći se svjetlima neona i peglajući kartice dok ulaze u dopušteni minus. Kojeg imaju zahvaljujući nekom administrativnom poslu, za kojeg je nužni preduvjet članstvo u nekoj od naših vrlih stranaka.

Pa što je onda ostalo od tog ponosnog i prezrenog datuma, nakon svega? Ostala je ideja da se i u najgorem zlu može organizirati otpor i pobijediti fašizam, ostalo je sjećanje na heroje koji su nam nekoć goloruki izborili mogućnost da sanjamo bolji svijet, ostala je makar kao usmeni toponim Avenija 14. februar i ostao je ponos.

Onaj isti ponos kojeg sam davne 2001. godine, šetajući Partizanskim grobljem i posve nesvjestan činjenice da je bio 14. februar, osjetio kad su se u podnožju tog izmučenog grada mrtvih parkirala dva autobusa skromnih i stamenih ljudi pridošlih pokloniti se herojima. Sve ostalo prekrili su ruzmarin, snjegovi i šaš, ali i kad nam muške uzmete živote, grobovi naši borit će se s vama.

Dragan Markovina

15.02.2013.

PISMO MOJOJ TETKI - MOSTARKI - PARTIZANKI by Sergio Sotric

PISMO MOJOJ TETKI - MOSTARKI - PARTIZANKI
Sergio Sotric; Keln - Njemacka, 14.02.2013
.
.


Milena Ivelja
Adresa: Partizanski Spomenik
... 88000 Mostar Bosna i Hercegovina
.
.
.


Draga tetka Milena,
izvini, pisao ti odavno nisam, al`cesto te u mislima nosim.
Upoznati se nismo mogli, al´te zeljan ostadoh.
Kod nas u Njemackoj snijeg okopnio, privreda jaka, putevi ravni, demokratija parlamentarna…
Hitler je odavno napustio ovu zemlju i ovaj narod germanski. Zahvaljujuci i tebi i milionima drugih, znanih i neznanih.
Draga tetka, ja i moja familija zivimo danas mirno u ovoj zemlji Germaniji, u kojoj su, ne tako davno, fasisti ubijali, mucili, pljackali, protjerivali, palili, …
Civilizaciju i kulturu Njemackih pjesnika i filozofa
su nogama gazili…

Al´sta ja da ti pricam! Pa ti si ta, koja je sa 15. godina iz Bjelusina u Mostaru otisla u partizane!
Ti si vec tada znala, da ako ti i tvoja raja iz Mostara ne krenete u borbu protiv stranih i domacih fasista, da nece ni nas Mostar,
da nece ni Bec, da nece ni Rim ni Pariz, a kamoli Berlin slobodan i evropski biti.
Niti za nas, niti za njih, niti za djecu jos nerodjenu…
Hvala ti, hvala vam, da niste samo za sebe marili,
kad ste za slobodu krvarili...
Hvala da niste rezignirali, da niste kalkulirali...
Hvala da niste kolaborirali!
Hvala da ste se iz mahale vaseg djetinjstva preselili na
Partizanski Spomenik.
U Mostaru, pod Bijelim Brijegom je kuca vasa, nekad adresa cijenjena – danas rana otvorena….

Draga tetka, pitam se cesto, da li vam je bila hladna ta zima februarska, jeste li mrznuli?
Da li vas je glad mucila?
Kako su vas noge nosile u marseve duge?
Kakve su vam bile noci februarske? Zvjezdane il` tmurne?
Znam da je pitanje intimno, al´ da li bi mi i tu tajnu otkrila?
Da li je u srcu tvome djetinjem vec prva ljubav plamtila?
Da li si ljubav ljubila ili si samo o njoj snila?
Vrlo mlada si bila…
Volio bih kada se sretnemo u nekom drugom svijetu,
u nekom drugom vremenu, da mi opises taj rodjendanski dan,
taj 14. Februar, tvoj grad Mostar.
Jeste li marsirali ponosno ulicama vasega grada?
Da li ste pjevali pjesme slobodarske?
Kako su vas docekale majke Mostarske?
Jesu li im lica nasmijana bila?
Kad je pala velika Njemacka sila?

Na starim fotografijama vidim kolone mladosti Mostara. Trazim tebe…Kolone prolaze i marsiraju dalje, u sljedecu borbu, za sljedeci grad, za bolji zivot, za zivot dostojan covjeka…
Februarske kolone prodjose kroz Mostar, a sa njima i zadnji februarski dani.
Trazim tebe na pozutjelim starim fotografijama.
I kao da ti sjenku vidjeh, kao da ti cuh glas…
Na tren, al` kratak i brz je taj mjesec februar.
Protrca mi ispred ociju, utece mi…, sakri se iza punog mjeseca…
Mjeseca koji spreman ceka kad februar prolazi.
A poslije februara uvijek mart dolazi…
Pa tako i mart 1945 u tvoj zivot zagazi.

Nista ti dobrog mjesec mart nije donio...
Granata je necujno doletjela,
kod mjesta Trnova se spustila,
tebe je pogodila…Nisi se ni oprostila…

Iznenadno i na kraju tvoje kratke biografije,
kao da te mjesec mart izbrisa sa ove stare fotografije.
U 16. godini i istoriju i povijest si napisala,
sa malom rukom djevojackom i zivotom si je potpisala…

Ti si dala najvrijednije, sto si mogla dati.
Partizanska kolona je marsirala dalje bez tebe.
Dalje…dalje…idemo dalje drugovi… u Sarajevu sila Njemacka jos nije pala…nece sama od sebe sila ni pasti. Mnogo ce zivota te godine, a i nekoliko decenija kasnije za Sarajevo pasti

Znam, trebalo je nakon Mostara i Trnovo i Sarajevo i Evropu osloboditi…
I jos dalje…dalje…sve do Japanskih ostrva hoditi.
Al´zasto tebe? Zasto tebe nesta u 16toj godini?
Zasto tebe i mnogo dragih vise nema u mojoj rodbini?

Jesi li ti – jos dijete - morala pasti, da Mostar zivi, da Berlin zivi, da Evropa zivi?
Je li Enisa Jakirovic iz Mostara morala u Istri pasti?
Je li mostarac Franjo Intihar morao kao clan posade americkog bombardera B-24 iznad Augsburga u Njemackoj pasti?
Je li Rifat Frenjo iz Mostara morao obruc na Sutjesci probijati?
Je li Mustafa Golos iz Mostara morao za slobodu Slovenije zivot dati?
Je li to biti moralo, da bi se na ovome svijetu mirno spavalo?

Znam, reci ces…Da niste jurisali vi, ko bi drugi?
Kako bismo mi danas do Zagreba, do Novog Sada,
po kojoj bismo ni danas prugi?
Kako bismo do Beca, kako do Moskve, kako do Londona,
kako bismo do Australije…
kako do Australije bez slobodnih aviona?
Kako bismo mi nase prve ljubavi mogli zivjeti?
Kako bi mi u Njemackoj djecu mogli gojiti?
I kao i uvijek, u pravu si draga tetka. Da niste vi, ko bi drugi?

Bezbroj randesa smo mi u vasoj kuci na Partizanskom randesovali.
Ti i tvoja raja sa ugraviranim imenima na plocama kamenim,
lezite gore na travnatim platoima, a mi djeca zaljubljena lezimo u zbunju i u travi pokraj vode.
Mi djeca zaljubljena se ljubimo strastveno u gradu slobode…

I kao da je to najnormalnija stvar na svijetu, da smo mi zaljubljeni, a da ste vi vjecno pokojni…
I kao da je to najnormalnija stvar na svijetu, da smo mi slobodni, a da ste vi spomenik kameni…

Al´kada danas razmisljam, upitam se:
Da li bismo mi dozivjeli ljubav vatrenu,
da nisu vasa imena uklesana u kamenu?
Mnogo toga bih jos imao da ti kazem i napisem djevojcice,
bice valjda jos prilike tetkice…
Bice valjda jos februara i na zemlji i na zvijezdama,
bice valjda jos februara i u vama i u nama.

SRETAN TI 14. FEBRUAR draga tetka Milena!
Cestitke prenesi i Enisi Jakirovic, Franji Intiharu, Rifatu Frenji, Mustafi Golosu i svim 700 Mostarki i Mostaraca na Partizanskom spomeniku.
Reci im svima: borba protiv fasizma i danas traje. Ovdje u Njemackoj imamo milione boraca antifasista, imamo i snage, imamo i zakone. Ne brinem se uopste za Njemacku silu…
Al´kada danas razmisljam, upitam se:
Ko ce danas u Mostaru borbu antifasisticku boriti?
Ko ce Evropski grad Mostar graditi?
Znam, reci ces…ko ce drugi? Ko ce ako necemo mi?

U sjecanju na tebe I na sve vas moja ljubav ne poznaje smrt!
Sin tvoje sestre Jelene – Lele (rodjene Ivelja) Sotric
rodjen 20 godina nakon oslobodjenja Mostara


Sergio Sotric
14.02.2013.

Čestitka...

14.02.2013.

Prije 68 godina

„Prije 68. godina – 14. februara 1945. godine – naš grad je dočekao oslobođenje od četvorogodišnje fašističke okupacije. Podsjećanje na 14. februar 1945. godine učvršćuje naše uvjerenje da žrtve date za ideale slobode snažno podstiču generacije koje su ostale iza njih, da u miru grade demokratske odnose u duhu tolerancije, koje će omogućiti dostojan život svih stanovnika Mostara, bez obzira na vjersku pripadnost“, stoji u proglasu Gradskog odbora SABNOR-a Mostar.

14.02.2013.

Dan kad je sunce slobode zasjalo iznad Mostara

Uz 14. februar

Dan kad je sunce slobode zasjalo iznad Mostara

Na današnji dan, 14. februara 1945. godine, Mostar je oslobođen od fašista i domaćih izdajnika.

Mostar je pred Drugi svjetski rat imao 18.000 stanovnika, a u narodnooslobodilčačkom ratu aktivno je učestvovalo blizu šest hiljada, svaki reći stanovnik.

Mostar je u NOR-u dao preko sedamsto i pedeset palih boraca, uglavnom mladića i djevojaka, trinaest narodnih heroja i više od hiljadu žrtava fašističkog terora.

Svaki deseti Mostarac nije dočekao slobodu.

„Mostar je u toku čitavog oslobodilačkog rata dao cvijet svoje omladine u partizanske jedinice, i u borbi i u pozadini. Mladi naraštaji, još iz školskih klupa, popunjavali su hercegoavčke jedinice i hrabro ginuli u borbi protiv okupatora i domaćih izdajnika. To je bila omladina kojom treba da se ponosi ne samo Mostar, već i narodi Jugoslavije“, zapisao je Josip Broz Tito.

Mostar se na najljepši način oduživo svojim juancima – podignut je Partizanski spomenik, vrhunsko djelo nadaleko čuvenog arhitekte Bogdana Bogdanovića. Sve do posljednjegrata, Partizanski spomenik, jedan od najljepših spomenika podignut žrtavama fašizma u svijetu, bio je ponos građana Mostara.

A onda dođe rat, dođe demokratija. Počeše se gasiti uspomene i sjećanja na hrabre djevojke i mladiće iz naših sokaka i mahala, zaboraviše se Meho, Lobra, Laca, Ćimba, Leo, Karlo, Zlatka, Drago, Alica, dr Mujić, Omer, Pava, Adem, Rifat, Tanja, Šefik, Pero, Rade, Jusuf, Dranka, Ljubo, Ante...

Partizanski spomenik je devastiran i, umjesto ponosa, danas je ruglo grada i ogledalo demokratije, koja dvadeset godina na sve načine nastoji, i, nažalost, uspijeva, da zatre sve što ima antifašističko ime.

I dok se u cijelom svijetu slavi antifašiazm, u Mostaru, pa i u cijeloj BiH, novopečene demokrate na sve načine i na najprizemniji način žele izbrisati sve ono što su hiljade djevojaka i mladića ovog grada, bez obzira na ime, vjeru i naciju dali za sunce slobode. Poginuli su u cvijetu svoje mladosti.

I baš, u ime hiljade poginulih, vrijedi se prisjetiti njihovih imena i njihove žrtve.

Svim Mostarkama i Mostarcima, koji baštine antifašizam i koji se toga ni danas ne stide, već naprotiv ponose, sretan 14. februar – Dan oslobođenja Mostara.

NovaSloboda.ba

Stariji postovi

Partizansko spomen-groblje - Help to preserve
<< 11/2016 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
27282930

NAŠI LINKOVI

NAŠA E-MAIL ADRESA

PROGLASI I OBAVJEŠTENJA
PROGLAS ZA JAVNOST

Podržite nas – javite nam se na naš mail

Pay Pal donacije

Dođite 26. oktobra...

Posjeta Partizanskom 26. oktobra 2010 u 14:00 sati

19. oktobra održan sastanak Gradskog odbora SABNOR-a i Odbora za podršku obnove kompleksa Partizanskog spomenika

Studio 88 - intervju sa Tiborom Vrančićem 20.10.2010.

Sutra velika akcija: Sačuvajmo Partizanski spomenik od daljeg propadanja

Web stranica Inicijativnog odbora za obnovu i očuvanje Partizanskog u Mostaru

RTV MO: Pokrenuta web stranica Inicijativnog odbora za obnovu Partizanskog...

I pored nevremena: Održana akcija čišćenja Partizanskog spomenika u Mostaru

Naša web stranica

RTV MO Fokus: Pogledajte u ponedeljak 8.11. u 20 sati!

U povodu 9. novembra Međunarodnog dana borbe protiv fašizma

Dan borbe protiv fašizma - Spasimo Partizanski spomenik, našu istoriju i ponos

Pogledajte video -- Mostar je jedini grad sa fašističkim ulicama i uništenim antifašističkim spomenikom

Podršku našoj akciji možete poslati putem našeg maila

Tromjesečni izvještaj

International section na našoj web stranici

"Fokus" na RTVMO 15.11.2010. - Mišo Marić

Pismo zahvale poslano RTV-u Mostar (N/r Direktora g-dina Alije Behrama) - 20.11.2010.

E-balkan.net: Zaboravljeni antifašizam - Intervju: Denijal Behram, pokretač incijative za Partizansko spomen-groblje u Mostaru

Zahvala

Sastanak u Mostaru; 01. decembar 2010.

Kreiranje Programa rada Gradskog Vijeća Grada Mostara 2011.

Otvoreno pismo Inzku

Peticija - spasimo Partizanski spomenik u Mostaru - Akcija Foruma Mladih SDP Mostar

Sretna Nova godina i sve najbolje

Skandal -- Grad Mostar uložio pola miliona u Partizansko groblje i onda ga prepustio huliganima

Ko zeli ...

Apel iz Mostara - Obnoviti partizansko groblje (e-novine)

IZJAVE I PISMA PODRŠKE
O Mostarskom Partizanskom: General Jovan Divjak

Povijest problema i što nam je činiti - Tibor Vrančić

O spomen groblju, diletantima i ženskim grudima... - Teodor Toza Radović

Kozarčani podržavaju našu akciju oko Partizanskog...

Radmilo Braca Andrić

Mišo Marić - Pismo iz Engleske - HEROJSKI JURIŠ NA MRTVE

Mugdim Karabeg

Duško Bajević - Podrška akciji oko Partizanskog (preko Miše Marića)

Raif Dizdarevic - Pismo podrške

Mr Vedad Vedo Spahovic,Trebinje – London

Jure Galić, predsjednik SABNOR-a BiH

Pero Zubac, pjesnik: Partizansko groblje u Mostaru

Enes Besic - podrska Ljutih Bosanaca

Izjave članova "Inicijativnog odbora za obnovu i zaštitu Partizanskog spomenika"

Cezar Cezo Danon - PARTIZANSKO SPOMEN GROBLJE - SAVJEST MOSTARA

Mladen Jeličić Troko, glumac, publicista i humanista, Sarajevo, BiH

Rifet Bahtijaragić, kanadsko-bosanski pisac rodom iz Bos. Petrovca, javio nam se iz Vancouver-a, Canada

Zaim Pašić, predsjednik glavnog odbora svjetskog saveza dijaspore

Dr. Zoran Kalinić, osnivač Nezavisnog univerziteta Banja Luka

Muhamed Abadžić, Brčko

Sanja Merdan Turković - Wien, Austria

Branko Ličen glumac, Slovensko narodno gledališče Nova Gorica

Ozren Kebo, književnik, novinar, urednik časopisa „Gracija“ Sarajevo

Fudbalski klub "STARI MOST" Brisbane, Australija - podrška akciji

Mostarski glumci iz Beograda i Zagreba - podrška akciji

Branko Tomić, Norrköping, Švedska - podrška

Europa online magazin - podrška

Marijan Beneš - podrška Partizanskom u Mostaru

Gradski odbor SUBNOR-a Banja Luka - podrška akciji oko Partizanskog u Mostaru

Osman Džiho, humorista iz Mostara - priključuje se akciji

Slobodan Mika Andrić – pismo podrške

Dragi Dizdar, Frederickstadt, Norveška – pismo podrške

Savica Marić, Rijeka, nosilac Partizanske spomenice 1941 – pismo podrške

Brojevi podrške

Luna Γῆ De Gaia - pismo podrške

Snježana Brkan - podrška akciji

Dr.sc. Vesna Čulinović-Konstantinović, predsjednica SABA RH - pismo

DJECA LONDONA NA PARTIZANSKOM

Pisma podrške akciji

Još pisama podrške

Amer Zagorčić – Šta je nama "Partizanski spomenik"?

Podrška stiže sa svih strana

PARTIZANSKO: Drugi svjetski, a naš

Podrška od BiH platforme iz Holandije 29. oktobra 2010

Roko Markovina - NE DAJ GRADE DA SE ZAUDOBI

Podrška - Udruga mladih antifašista grada Zagreba

Dnevni list Mostar - Iz Londona dolazili čistiti Partizansko groblje

Nebojša Bato Tomašević, Exeter, UK - pismo podrške

Enita Ostojić Bošnjić, Perth, Western Australia

Ognjenka Čabak Temim - Pismo podrške iz Minnesote, USA

Jasna Merdan Kolar - Beč, Austrija

DUG MOSTARSKOM VITEŠTVU - Mišo Marić

Fadil Redžić, kompozitor i bas gitara “Indeksa”, Atlanta, US - podrška akciji

Podrška: Ivana Ina Mostarac - Koordinator i Osnivac NVO '' Djeciji pokret Mira, Ljubavi, Prijateljstva''- Djeca Sarajeva i Saveza Mladih Snaga Pokreta za Mir

A GDJE SU MOSTARCI!? - Mišo Marić

Podrška Alije Ale Behrama

Adnan Pintul - podrška

Faruk Ćupina - podrška

GALERIJE FOTOGRAFIJA, ISTORIJAT I ARHIVA
Partizansko Spomen Groblje Mostar - slike danas

Bilo je više od igre

810 boraca - antifašista

Alija Bijavica SVIJETLO LICE MOSTARA Uz 61. godišnjicu pobjede nad fašizmom

Hamica Ramić - Suizid vlastite povjesti

Kako je sagrađen Partizanski spomenik

Kako se to radi u svijetu...

Zoki - Mostar

Partizansko danas - još jednom

Partizansko - Pogled na Mostar

Raja na Partizanskom

Partizansko - iz arhive 2006. godine

Uz bh. premijeru filma o Bogdanu Bogdanoviću

Sjećaš li se našeg partizanskog

"Sloboda" mostarski list, septembra 1965...

Partizansko spomen-groblje u Mostaru je Nacionalni spomenik

Iz mostarske Slobode, onog vremena...

Partizansko se pohodilo... često...

Partizansko su pohodile strane delegacije

Borci sahranjeni na Partizanskom...

25.10.1978 - Princ Charles na Partizanskom

Fotosi sa Partizanskog 26.10.2010

"MM" - Mostarska informativna revija 1996-97

Partizansko - iz stare štampe

Bogdan Bogdanović - GRAD MOJIH PRIJATELJA

UŽAS SADAŠNJOSTI - Iz teksta Marka Tomaša

1992. na Partizanskom...

25.10.1978 - 26.10.2010 Partizansko Spomen Groblje Mostar

Poznati na Partizanskom spomen groblju u Mostaru

Ambasador Kraljevine Norveške Henrik Ofstad na Partizanskom u Mostaru 2006. godine

Iz požutjele štampe - Sloboda 1967

Naše Partizansko

NARODNI HEROJI MOSTARA (FOTO-ALBUM)

Tri predratna druga

Slavne Mostarke

Hasan Zahirović Laca (1920. - 1943.), komandir čete u Mostarskom bataljonu Desete hercegovačke udarne brigade i narodni heroj Jugoslavije

Spisak palih boraca i antifašista sahranjenih na Partizanskom spomen-groblju u Mostaru - 1. dio

Spisak palih boraca i antifašista sahranjenih na Partizanskom spomen-groblju u Mostaru - 2. dio

Spisak palih boraca i antifašista sahranjenih na Partizanskom spomen-groblju u Mostaru - 3. dio

Spisak palih boraca i antifašista sahranjenih na Partizanskom spomen-groblju u Mostaru - 4. dio

Spisak palih boraca i antifašista sahranjenih na Partizanskom spomen-groblju u Mostaru - 5. dio

FOTO: Opasno prizivanje aveti prošlosti

FOTO ALBUM: Mostar 1940.-1945.

Dragan Markovina: Suton jednog grada













MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
77413

Powered by Blogger.ba