Legenda uz fotos FK Velež iz 1939.
BILO JE VIŠE OD IGRE
Mišo Marić
Mostar ima dva Veleža. Planinu, visoko, u nebu, i Fudbalski klub nisko, u Drugoj ligi.
Planina nije bila nikad ni više ni niže, klub, opet, nikad niže od ulaska u Prvu Yu ligu 1952.
Planini je da ostane tu gdje jeste. Klubu je da se vrati tamo gdje je bio. Na tome se, saznajem, nastoji s puno zanosa i ljubavi, a s malo para. Zanosa i ljubavi klubu nikad nije falilo, a para nikad nije bilo previše. Osnovao ga je kokuzan mostarski proleterijat prazna džepa, a puna srca. Jedino čime nisu oskudjevali bili su momci na terenu i publika okolo. Utakmice su bile velike, praznične sofre za kojim se gostio čitav grad. Zbog tog porodičnog odnosa zvali su ih Rodjeni…
Volio sam, podjednako, i planinu i klub. I na vrh planine i na utakmice odlazih kombinovano. S dragošću i po dužnosti. Tim redom. Na vrhu Veleži imali smo tv relej. Tamo su radili fini momci i uvijek su dočekivali dobrom rakijom i ukusnim grahom. Kroz prozore releja, za lijepa vremena, vidio se vrh Lovćena na istoku, caklio Jadran na jugu, a snježni vrhovi Prenja na zapadu. S jedne strane, u dolini, gizdao Mostar, s druge, okruženo tamnim šumama, ćućorilo Nevesinje… Dokle oko dopire, i još dalje, bila je moja zemlja. Meni najdraža, pjevao je Kaštelan, u čitankama…
Na utakmice sam odlazio prvo kao navijač. Potom novinar. Momci na terenu su znali posao. Radili su ga majstorski i sa jednim posebnim, osunčanim šarmom. Bilo je više od igre. Liskalo se loptom pod Bijelim brijegom. A publika je bila vesela, muzikalna i duhovita…
Na vrhu Veleži posljednji put bijah nešto pred rat. Ljetos vidjeh da je relej još gore, valjda nova tv raja papa ukusan grah i pijucka dobru rakiju, a u objektiv ulaze isti vrhovi Lovćena i Prenja; isti Jadran, Mostar, Nevesinje… Ali to je sada pogled s jedne granice na dva inostranstva i raspolućenu BiH.
Nikad više moja noga neće kročiti na vrh Veleži…
A na utakmice sam prestao ići, davno. Nakon gostovanja Sarajeva. Velež je bio u punoj formi.
“Kakve ti to, furdo, utakmice namještaš po novinama?”
“Ništa ja nisam namještao, nego napisao šta je bilo. Neću da me šest hiljada Mostaraca haka po čaršiji… Miješa li se to, Ismete, Partija u fudbal?”
“E, da znaš da miješa.”
“E, da i ti znaš, da ću pero prije zamočiti u govno, nego u fudbal.”
Skreše mi nešto, spusti slušalicu. Nazovem Sport i dam otkaz. Godinu kasnije Ismet mi objašnjava da je sve urađeno iz zavičajnih, bh razloga. Igrano za banjalučki Borac. Da bi ostao u Prvoj ligi, Mostar mu doturio bod preko Sarajeva… Veli da svi drugi to, i još gore, rade. Da zato Velež ne može uzeti prvenstvo…Govorio mi istinu, Ismet, kasno…
Bilo je to vrijeme kad je Velež vodio Sula s klupe, a BMV na terenu. Samo je Sulejman Rebac, ljudina s raspjevanim srcem štiglića, mogao iznjedriti takav Velež i takav BMV.
“Tu skraćenicu BMV ja tumačim kao Budući Mostarski Val,” govorio mi Mladen Delić, valjda najuvjerljiviji Yu tv komentator.
Taj Budući Mostarski Val su bili svi na terenu, na klupi, na tribinama. Tada i od hlada one drače kraj Sjevernog logora gdje su klub ilegalno osnovali Gojko Vuković i drugari zvizdan ljeta 1922.
“Svaka generacija Veleža je imala vanserijske fudbalere. To je fudbal bez kalkulacija, bez osiromašenja. I to je razlog da se pod Bijelim brijegom rađaju fudbaleri kao Bajević, Marić i Vladić.
“Gubio si protiv njih “ zadjevam ga.
“Nisam ja gubio. Niko nije izgubio. Samo je fudbal pobedio” govorio je…
U kabinu Sporta, na tribinama, nagurali se Todor Bulja, Miša Vasiljević, Zdravko Čolić i dopisnik iz Mostara. Gostuje Hajduk. “Ovakvu igru,” zaključio je na kraju jedan od najboljih Yu znalaca loptanja, Toša Bulja, “ja u karijeri nisam video. Ovo što su momci, posebno Vladić, odigrali danas, ovo se na našim terenima nije odigralo. Ovakav Hajduk pobediti s 5:0 ne bi ni reprezentacija Brazila…”
Na poluvremenu, pitah Kulju šta je ono govorio Holceru kad ga je faulirao?
“Rekao sam mu, druže Holcer, udariš li me još jednom po članjcima, taliznut ću ti
je između noga pa ćeš biti smiješan medju rajom.”
Zdravko Čolić nije govorio ništa. Promukao. Zvao Dubrovnik i otkazao koncert za koji su ulaznice rasprodate… A pred utakmicu s Partizanom Sule mi daje izjavu. Objašnjava taktiku. “Taktika je” veli, “hajmo raja, igraj Kuje.” Odazvao se Čorba. Odsolirao 1:0. Džemal Hadžiabdić je bio osica lavljeg srca. Sjećam se prvog nastupa na kojem čuva Džajića. Hoda uz liniju, uz najveću tadašnju Yu zvezdu, i nešto mu govori. Interesujem se poslije šta je govorio? “Pitao sam ga: druže Džajiću, je ste li se Vi umorili?” Veležova Crvena Trojka, Džemal Hadžiabdić je još skupljao Džajine sličice iz čokoladica…Bio je dobar dječak, Čorba. Kad je otvorio kafe predložih Kemici, pa smo ga na prvom LP častili pjesmom. Kad bi smo odlazili u taj kafe ili kod Čorbe, u Zalik, govorismo isto: “Idemo kod Crvene Trojke”… Bilo je to vrijeme kad veće časti, od Veležovog crvenog dresa, nije bilo. A nije uvijek bio samo čast.
“Trebalo je imati hrabrosti pa pristupiti Veležu. Ja sam obukao dres 1935. Bio sam gimnazijalac. Dvaput sam dobijao jedinicu iz vladanja zbog tog dresa,” sjećao se tihi Mostarac a marljivi fudbalski poslenik, Leo Hrvić…Leo je jedan od momaka na fotosu uz ovaj tekst. Ne znam koji. Na ovom fotosu su Sule Gušanac, Bora Ćećez, Muhamed Hadžiomerović, Vojo Ivanišević, Šerif Husrefović, Enver Ćemalović, Savo Milović, Meha Trbonja… Davno, sjetno nagnut nad fotos, diktirao mi Heroj imena živih i mrtvih. Fotos je pred susret s Borcem 1939. Sjećao se:
“Borac je bio što i Velež. Radnici, đaci, sirotinja; Skojevci. Prava raja. Mi smo jedni drugim išli radosni k’o ovaj moj Mili što se sprema na ekskurziju. Na terenu smo ratovali. Prije i poslije utakmice – družili. Na posljednjoj utakmici pred rat, uvali mi Niko Jurinčić đon. Skrešem mu majku fašističku. “Đe ceš, bolan Meha, meni mater fašističku”, žali se. “Jebi ga, Niko, omaklo se. Šta god me zaboli, fašizam je”.
Te ‘39. kad je nastao ovaj fotos, Velež je zabranjen, a fašizam krenuo u Drugi svjetski rat. Godinu i po kasnije rat je dopro i do Banja Luke i do Mostara. Momci s ovog fotosa su otišli u partizane. Pod istom zvijezdim nastavili jurišati po lijevim i desnim krilima, probijati kroz centar, padati u odbrambenim prostorima rodnog zemljopisa.
77 Veležovaca je poginulo.
7 proglašeno Narodnim herojima.
Ukupno: 7 zauvijek prvih timova sa 7 kapitena.
Ubilježeni su na bijelom spomeniku, pred klupskim prostorijama, pod Bijelim brijegom. Ne znam jesu li mrtvi još tamo. Živi nisu. U sramno proljeće 93. oružani suci su im pokazali crveni karton. Oni su izbjeglice u sopstvenom gradu, s drugu stranu vode. Oni su beskućnici. Pod Brijegom im je okupiran stadion. Pod Veležom im je s amblema zguljena petokraka. Jedni su im opljačkali sadašnjost, drugi prošlost. Ono što nisu uspjeli batinaši Kraljevine, gostujući i domaći fašisti u Drugom svjetskom, uspjeli su demokratski izabrani nacionalni predstavnici u novom, domaćem ratu…
Velež je, u svemu, imao i trun sreće. Osvješćen, uvažen rodoljub je predlagao novo ime: Đerđelez. Kao prikladnije. Nije prošlo. Klub je sačuvao ime, grad obraz…
Sad su se Veležu vratili njegovi najrođeniji. Kema Šestić i Nusra Čerkić s terena, Zijo Žuljević s tribina…
Raja s tribina, ustvari, nikad nije ni otišla. Samo su tribine izmještene, proširene. Od
“Cr – ve- ni, – cr – ve – ni, – Ve – lež – ži – vi – u – me – ni”…
Skandira raja iz Mostara, koju ista ljubav spaja…
A na jugu, Velež je ponovo prvi. Istina, među drugim. Narasta li to onaj Mladenov Budući Mostarski Val? Je li to odgovor za nezaboravno:
“O, zar je to moguće, ljudi moji!?”
2004.
