Partizanski spomenik je mjesto na koje bi svi normalni ljudi svijeta bili ponosni da se nalazi u njihovom gradu i bio bi im jedan od glavnih reklamnih i turističkih aduta. Spomenik koji ima svoju priču, čiji svaki kamen ima svoje zašto i zbog čega je tu, koji svojom ljepotom plijeni i na tako poseban način ujedinjuje priču o životnom putu jedne mladosti i podneblju iz kojeg je ta mladost potekla.
Međutim Mostar je veoma čudan grad, ako se ove betonske izrasline na mjestu nekadašnjeg Mostara uopšte i mogu nazvati gradom. Među ostalim brukama koje je današnji Mostar priredio sebi, a i civilizovanom svijetu, priredio je i takvu da pljuje po svojim sugrađanima i skrnavi spomenik napravljen kao sjećanje na njih i na ono najvrijednije što su mogli dati svom gradu i svom narodu, svoje živote. Današnji Mostar je doveo sebe u situaciju da moraju dolaziti ljudi iz bijelog svijeta i dobronamjerni prijatelji da ga sjednu ponovo u školsku klupu i objasne mu razliku između dobra i zla i objasne mu da neke stvari jednostavno nisu pristojne i ne dolikuju kulturnim i civilizovanim ljudima. Mostar je nekada okupljao svijet da se pohvali svojim privrednim, kulturnim, sportskim i drugim dostignućima, a danas se nažalost svijet okuplja u Mostaru da nam objasni šta su to tekovine civilizacije i šta je to što zaista ima pravu i istinsku vrijednost. Došli smo u situaciju da gradu koji je u borbu protiv fašizma, samo u vojnički stroj, poslao preko 30 procenata svog stanovništva treba objašnjavati da je fašizam zlo i da je skrnaviti i uništavati spomenike antifašistima sramota i da to nije ljudski nego divljački čin nedostojan onih koji bi da se nazivaju ljudskim bićima.
Koliko god bili ponosni na Stari most i na baštinu Mostara taj ponos pada u ponor dublji i od kanjona Neretve i Sutjeske kada neko ugleda šta smo dozvolili da se desi sa „Partizanskim spomen grobljem“. Tad samo ostane crna sramota da pritiska i guši, da steže omču fašizma oko vrata, polako i sigurno. U tom momentu više nije ni važno što smo dozvolili da se na jedan takav način uništava obilježje sjećanja na naše djedove, nije ni važno što nismo imali ni hrabrosti ni volje da zaštitimo ono što nam je bila obaveza zaštititi, nije ni važno što smo jedan prelijepi kompleks doveli u stanje da se na njemu okupljaju narkomani, nego ostaje samo utisak koji o nama samima stranac ponese u svijet, a to je da Mostar u ovom momentu smrdi, tukne i zaudara na fašizam i da ta slika Mostara ostane jedino što ljudi sa sobom ponesu kući uprkos svemu lijepom što su vidili, jer normalni ljudi se gnušaju fašizma.
Mi smo danas dozvolili da pod plaštom demokratije umjesto kamenih cvjetova na Partizanskom, procvjetaju smrtonosni cvjetovi fažizma, a napredni ljudi svijeta pod jednim od glavnih obilježja demokratije smatraju upravo nultu stopu tolerancije prema fažizmu i njegovim varijetetima. Mi smo, umjesto ponosa na antifašizam, u Mostaru iznjedrili pravo na fašizam. To se desilo jer smo cijelo vrijeme ćutali, jer smo govorili da nam to nije interesantna tema, da je to nešto na šta ne može da se utiče, a fašizam je za svo to vrijeme rastao i klijao i danas je spreman ponovo zakucati na naša vrata, jer da bi kucao na naša vrata fašizam neće čekati, nego će to učiniti kad god ima priliku. To je sramota današnjeg Mostara, to je sramota svih nas koji živimo u ovom gradu, to je sramota koju tako sebično ostavljamo našoj djeci u naslijeđe, jer nas se to kao ne tiče ili nemamo hrabrosti da o njoj progovorimo. Aferim dragi sugrađani, ali Partizansko nije nešto što nas se ne tiče, nego treba da bude naš istinski simbol borbe za Mostar u kakvog se kunemo, Mostar kakvog se sjećamo i kakvog volimo, jer bez „Partizanskog spomenika“, sa njegovim odgovarajućim tretmanom, u ovom gradu mi nemamo pravo da se kitimo tuđim perjem, jer naši preci su imali i hrabrosti i znanja i volje da ustanu protiv fašizma i pobijede ga, a mi do sada nismo imali hrabrosti i volje čak i da progovorimo o tome.
Zbog toga je borba za obnovu „Partizanskog spomenika“, i njegovo dovođenje u prijeratno stanje, naša ljudska obaveza, naša obaveza prema gradu u kojem živimo, naša obaveza prema djeci i potomcima koji dolaze i ako već hoćete naša obaveza prema antifašizmu, kao jednoj od tekovina čovječanstva. Iz tog razloga nije dovoljno da samo rijetki podižu glas, nego taj glas treba da bude složan, masovan i ultimativan prema onima koji sudbinu Partizanskog drže u svojim rukama, jer niko nema prava da u ime ove ili one politike nanosi sramotu na naša imena i ime ovog grada, a da još uz sve to na taj način podržava najmračnije ideje koje su se ikada pojavile među ljudima. Iz tog razloga gospoda Ljubo Bešlić, Murat Ćorić i njihove ruke podrške u „Gradskom vijeću Grada Mostara“ imaju se smatrati fašistima i rukama fašizma sve dok „Partizanski spomenik“ ne zasija svojim punim sjajem nad Mostarom i dok se ne omogući da isti ostane neoskrnavlje. Gospoda koja nijemo posmatraju uništavanje spomenika antifašistima i antifašizmu, a imaju mogućnost to da spriječe, imaju se smatrati ničim drugim nego fašistima.
