NE DAJ GRADE DA SE ZAUDOBI
( ILI ZAŠTO SAM NERASKIDIVO VEZAN ZA PARTIZANSKI SPOMENIK U MOSTARU)
Splitu, 25.10.2010.
Dragi moji,
Pišem ovo moje malo slovo u svrhu mojeg priloga za zaštitu velikog djela nenadmašnog maestra Bogdana Bogdanovića, Partizanskog spomenika u Mostaru, svjestan da sam to morao učiniti i ranije, ali stjecaj objektivnih okolnosti onemogućio me je da to učinim, ali i svjestan moje i ljudske i mostarsko-rajinske obaveze da nešto kažem u povodu nerazumne nebrige aktualne vlasti u Gradu o Partizanskom spomeniku i vandalskih djela njegovog oštećivanja.
Često mi, pred san, dođu slike zlatnih kapljica „Mostarskih kiša“, iz mojeg nekog srednjeg doba, koje poredane po kaskadama Spomenika pjevaju, po mojem sudu najljepšu baladu ikad spjevanu jednom gradu, Mišinu i Josipovu „Mostarsku majku».
Ispred su, na davnom TV-spotu, još kao mali Lejla, Aida i Adnan, dok su Mišo, Josip, pok. Đani i Nešo, kao neki dobri duhovi, poredani negdje sa strane.
„Kada bi naša pjesma znala,
o, kad bi pjesma mogla da vrati
svog bi dječaka dočekala
jedna tužna mostarska mati“.
Najprije, moram kazati da sam za te „svemirske orgulje“ zapadno od Biskupove glavice u Mostaru neraskidivo vezan, još od mojeg ranog djetinjstva, kada su ga moji Korčulani gradili, među kojima su dvije godine bili i moji najbliži rođaci iz Lumbarde. Moram kazati da sam i sam, ta dva ljeta, koliko se vadio i obrađivao kamen sa Lumbardi obližnjeg otočića Vrnika, odvozio kariolom otpadni kamen i tako zaradio novac za školske knjige i moju prvu pravu loptu, „šlaufikožu“, na što sam bio posebno ponosan, a koju smo moja raja i ja svakodnevno „derali“ po Radićevoj ulici i na „Parizanovom“, maloj ledini na mjestu današnje Građevinske tehničke škole, koje odavno više nema. I Mara i Rafa i Šoja i Ika i Repa i Sifla i Ćita i Iva Čavar i Sloba Pura i Ivek Čurković, ponekad, kad bi se vraćao umoran s „veležovog“ treninga .
Divili smo se, moji sudobnici i ja, tom čudnom skladu kamena i vode, odlazili s roditeljima, kao mali, u šetnju oko obližnjeg Duhanskog instituta, u kojem mi je pok. otac Stanko radio, uživali satima u tom gotovo sakralnom ugođaju prilikom nedjeljnih popodnevnih posjeta, uvijek ga doživljavajući na nov način. U posebnim prilikama, kao mladići, vodili smo tamo, u mimohod, u dubokoj šutnji pred sumrak, svoje „svjetlane“, koje su uvijek u tim prilikama i tiho zaplakale.
„Mladen i Laca, Tanja i Pava,
svi mrtvi koji u nama žive
došli bi jači od zaborava,
od neke strašne ofanzive“.
A onda sam, u nekim starijim godinama, redovito na dan 14. februara odnosio jedan crveni karanfil i stavljao ga na spomen-znamen Alice Rizikala, zašutio malo, pa se poklonio sjenima palih u NOB-u za slobodu, zahvalan što su i meni, sasvim običnom dječaku, omogućili da u mom Gradu slobodno idem u školu, da naučim od sjajnih profesora moje Gimnazije svo znanje koje su mi darivali, da treniram i igram u Veležovim mladim selekcijama upijajući vještine velemajstora nogometa, nekih odavno već pokojnih Peke, Sule, Lea, Krune-Starog, Guka, Pinde, Hamića i drugih i pomogli, meni Dalmatincu, tako da odrastem i postanem doktorom znanosti i sveučilišnim profesorom, ali, ponajprije mostarcem i čovjekom koji nije na prodaju.
Kad su Spomenik prvi put oštetili, a bio sam te večeri na sjednici Skupštine BiH, čiji sam bio zastupnik u Vijeću građana (1990.-1996.), negdje, čini mi se, koncem 1991., jer mi je supruga javila da je bila eksplozija na Partizanskom groblju, kasno uvečer nazvao sam tadašnjeg gradonačelnika Milivoja Gagru i oštro protestirao tražeći njegovu stalnu zaštitu, povođenje istrage i drastičnu kaznu za zlikovce koji ga oskrnaviše. Dan nakon toga Mostarci su organizirali veliki protestni skup, najprije na Spomeniku, a potom i na „Musali“, gdje je oko 20.000 ljudi-Mostaraca, stalo u obranu svojega simbola novoga doba, koji se, po svojem značaju, može zasigurno staviti u istu ravan sa Starim mostom. Ako ni po čemu drugom, onda barem po izvanserijskoj genijalnosti njihovih prijektanata – graditelja. Majstor Hajrudin i maestro Bogdan Bogdanović. „Srebrni srp iznad vode“ i „kameni spavač kraj Biskupove palače“.
„Došli bi u ljubav našega vida,
opet u proljeću svoga Mostara,
u bašče iza toplog zida
gdje se ljube dva behara“.
I nikada nikome, kroz stoljeća i desetljeća nisu smetali, ni jedan, ni drugi…dapače, bili smo ponosni što je Grad, uz Stari most dobio još jedno sjajno zdanje koje se poput bijele nebeske simfonije savršeno uklopilo u zeleni ambijent njegovog zapadnog dijela, kraj kojeg čak i slučajni namjernik, ili zaplovi sa zvijezdama, ili podigne kragnu štiteći se od dalekih sjevernih vjetrova i usnulih platana i zamisli se nad sudbinom svojom.
A onda su došla kobna dva rata u Grad (1992. i 1993.) i onda je došlo do, čini se nepremostivog, raskola i rastoka Grada na „istok“ i „zapad“. Nastavili su ih oštećivati, „Staroga“ čak i srušili…(“mangup iz vlastitih redova“). Pa su onda ratovi završili, pa se onda počelo „sređivati“ stanje…“Stari“ je, zahvaljujući svojoj svjetskoj vrijednosti i međunarodnim novcima ponovo izgrađen, ali se pojavila nova bolest- nebriga i nemar, čini se namjerni, a Spomenik postao, umjesto ponosa Grada, bestidno ruglo i sramota nekih „novih klinaca“ koji se i dan-danas odgajaju u mržnji i razdoru. Ti „novi klinci“ moraju znati da spomenici općenito, a napose spomenici poginulima, bez obzira kojem vremenu pripadali, nisu samo „gomila bezvrijednog kamenja“ (kako jednom izjavi već spomenuti „mangup iz vlastitih redova“), već da je svako vrijeme u povijesti civilizacije nastojalo zadovoljiti svoje potrebe, pa tako i današnje i da se, kada je baština u pitanju, današnji naraštaji moraju pridržavati temeljne spoznaje da je svaka baština, kao umjetničko djelo, tvorevina koja pripada njezinom stvaratelju i da mi, danas, u tom djelu možemo uživati, diviti mu se, pa čak ga i mrziti ili ga tek promatrati i analizirati sve faze njegovog nastajanja i postojanja, ali GA NEMAMO PRAVO DIRATI, POGOTOVO NE RUŠITI GA. JER SVAKA INTERVENCIJA, POGOTOVO LAIČKA-NESTRUČNA ILI PAK RUŠILAČKA, PREDSTAVLJA PROIZVOLJNOST I SUPROTNOST NJEGOVOJ BITI I SUPROTNA JE CIVILIZACIJSKOM PONAŠANJU .
A rušio se i Grad i njegova spomenička baština i poslije tih ratova da bi se gradila na neki čudan način, uglavnom bez dozvola i dopusnica, neka čudna zdanja, ni Bogu, ni ljudima svojstvena. Nije ni čudo kad je ovo vrijeme, vrijeme loših đaka, koji misle da se novcem može kupiti sve.
„Mladen i Laca, Tanja i Pava,
svi dragi koji u nama jesu
došli bi jači od zaborava,
da s nama sretne zvijezde ponesu“.
Zbog svega rečenog, neka ovo moje malo slovo zapisano u prilog borbe za obnavljanje i očuvanje od propadanja ovog velikog djela i znamena ( kao i svih drugih spomenika kulturne baštine) bude i moj ljudski i gradoljubni poziv na njegovu zaštitu, od svih onih koji mu žele na bilo koji način nauditi. Neka bude, istovremeno i moj dužni spomen na neko davno vrijeme ponosa i slave, kada su najbolji sinovi ovoga Grada, iz redova svih naših naroda položili živote pobijedivši, u antifašističkoj borbi 1941.-1945., zlo koje se zvalo fašizam i tako nam omogućili da se mi, preostali, svrstamo u red pobjednika u Drugom svjetskom ratu, zajedno sa naprednim civiliziranim svijetom, nasuprot onih koji su taj rat izgubili. To nam je ostavljeno u baštinu, nje se ne možemo, niti smijemo odreći i ona se ne može mijenjati. A najmanje što možemo za nju učiniti jeste… očuvati je.
Već odavno, poput većine Mostaraca rasijanih po svijetu, živim i radim u drugom gradu i drugoj državi. I teško mi je kad, istina urijetko, samo na groblja, svratim u Grad. Ali nikad ne propustim prigodu da se, barem iz daleka, ne poklonom sjenima poginulih čija se imena nalaze na kamenim pločama, izrezanim kao iz debla stabala na Partizanskom spomeniku. Jer, taj Spomenik nije samo mostarska baština. On je i svjetska baština i to će i ostati, poput Starog mosta i inih mostarskih spomenika, svima onima koji se uporno trude uništiti ih, usprkos. Jer, ti suvremeni vandali-rušitelji moraju znati da se kultura jednog Grada i naroda u njemu ne mjeri novcima, novim zdanjima, stranačkim čelnicima, značajnim osobama na funkcijama ministara i inim bjelosvjetskim nastojanjima prestiža, već onim koliko su taj Grad i njegovi žitelji spremni čuvati i očuvati svoju baštinu i prenijeti je mlađim naraštajima u zadužbinu. Ti suvremeni vandali-rušitelji moraju shvatiti da ako ne nauče djecu svoju cijeniti vrijednosti svoje baštine, bez obzira kojeg nacionalnog predznaka ona bila, kako li će tek oni naučiti svoju djecu da njih cijene kad jednog dana postanu baština? A tek kako li će sve nas drugi cijeniti, kad ne znamo cijeniti ni sami sebe? To se, kroz povijest tisuću puta pokazalo kao pravilo, a povijest je učiteljica života i ona se ponavlja i ponavljat će se sve dok se iz nje nešto ne nauči.
Ali što ćemo, kad ne znaju i ne haju ni za „Mostarsku mati“, ni za Mladena, Lacu, Tanju i Pavu i ine koji su omogućili, žrtvom svojih života, naše sretno djetinjstvo i mladost u našem Gradu, kojeg, na žalost, više nema.
„O kad bi naša pjesma znala.
O kad bi pjesma mogla da vrati
svog bi dječaka dočekala
jedna tužna mostarska mati.“
Završavajući ovo moje malo slovo o velikom djelu slavnog neimara, kojeg, kao i vas, doživljavam svojim rođenim, nekako mi se čini da je ono tek „vapaj žednoga u pustinji“, otužno svjestan teške istine da tek „samo lajem, a karavana prolazi“.
Nažalost.
Volim vas gdje god da ste, vaš
Roko Markovina i njegovi Zina, Damir i Dragan
U Splitu, 25.10.2010.
Veliko hvala!!