Sergio Sotric; Keln – Njemacka, 14.02.2013
Milena Ivelja
Adresa: Partizanski Spomenik
… 88000 Mostar Bosna i Hercegovina
Draga tetka Milena,
izvini, pisao ti odavno nisam, al`cesto te u mislima nosim.
Upoznati se nismo mogli, al´te zeljan ostadoh.
Kod nas u Njemackoj snijeg okopnio, privreda jaka, putevi ravni, demokratija parlamentarna…
Hitler je odavno napustio ovu zemlju i ovaj narod germanski. Zahvaljujuci i tebi i milionima drugih, znanih i neznanih.
Draga tetka, ja i moja familija zivimo danas mirno u ovoj zemlji Germaniji, u kojoj su, ne tako davno, fasisti ubijali, mucili, pljackali, protjerivali, palili, …
Civilizaciju i kulturu Njemackih pjesnika i filozofa
su nogama gazili…
Al´sta ja da ti pricam! Pa ti si ta, koja je sa 15. godina iz Bjelusina u Mostaru otisla u partizane!
Ti si vec tada znala, da ako ti i tvoja raja iz Mostara ne krenete u borbu protiv stranih i domacih fasista, da nece ni nas Mostar,
da nece ni Bec, da nece ni Rim ni Pariz, a kamoli Berlin slobodan i evropski biti.
Niti za nas, niti za njih, niti za djecu jos nerodjenu…
Hvala ti, hvala vam, da niste samo za sebe marili,
kad ste za slobodu krvarili…
Hvala da niste rezignirali, da niste kalkulirali…
Hvala da niste kolaborirali!
Hvala da ste se iz mahale vaseg djetinjstva preselili na
Partizanski Spomenik.
U Mostaru, pod Bijelim Brijegom je kuca vasa, nekad adresa cijenjena – danas rana otvorena….
Da li vas je glad mucila?
Kako su vas noge nosile u marseve duge?
Kakve su vam bile noci februarske? Zvjezdane il` tmurne?
Znam da je pitanje intimno, al´ da li bi mi i tu tajnu otkrila?
Da li je u srcu tvome djetinjem vec prva ljubav plamtila?
Da li si ljubav ljubila ili si samo o njoj snila?
Vrlo mlada si bila…
Volio bih kada se sretnemo u nekom drugom svijetu,
u nekom drugom vremenu, da mi opises taj rodjendanski dan,
taj 14. Februar, tvoj grad Mostar.
Jeste li marsirali ponosno ulicama vasega grada?
Da li ste pjevali pjesme slobodarske?
Kako su vas docekale majke Mostarske?
Jesu li im lica nasmijana bila?
Kad je pala velika Njemacka sila?
Na starim fotografijama vidim kolone mladosti Mostara. Trazim tebe…Kolone prolaze i marsiraju dalje, u sljedecu borbu, za sljedeci grad, za bolji zivot, za zivot dostojan covjeka…
Februarske kolone prodjose kroz Mostar, a sa njima i zadnji februarski dani.
Trazim tebe na pozutjelim starim fotografijama.
I kao da ti sjenku vidjeh, kao da ti cuh glas…
Na tren, al` kratak i brz je taj mjesec februar.
Protrca mi ispred ociju, utece mi…, sakri se iza punog mjeseca…
Mjeseca koji spreman ceka kad februar prolazi.
A poslije februara uvijek mart dolazi…
Pa tako i mart 1945 u tvoj zivot zagazi.
Nista ti dobrog mjesec mart nije donio…
Granata je necujno doletjela,
kod mjesta Trnova se spustila,
tebe je pogodila…Nisi se ni oprostila…
Iznenadno i na kraju tvoje kratke biografije,
kao da te mjesec mart izbrisa sa ove stare fotografije.
U 16. godini i istoriju i povijest si napisala,
sa malom rukom djevojackom i zivotom si je potpisala…
Partizanska kolona je marsirala dalje bez tebe.
Dalje…dalje…idemo dalje drugovi… u Sarajevu sila Njemacka jos nije pala…nece sama od sebe sila ni pasti. Mnogo ce zivota te godine, a i nekoliko decenija kasnije za Sarajevo pasti
Znam, trebalo je nakon Mostara i Trnovo i Sarajevo i Evropu osloboditi…
I jos dalje…dalje…sve do Japanskih ostrva hoditi.
Al´zasto tebe? Zasto tebe nesta u 16toj godini?
Zasto tebe i mnogo dragih vise nema u mojoj rodbini?
Jesi li ti – jos dijete – morala pasti, da Mostar zivi, da Berlin zivi, da Evropa zivi?
Je li Enisa Jakirovic iz Mostara morala u Istri pasti?
Je li mostarac Franjo Intihar morao kao clan posade americkog bombardera B-24 iznad Augsburga u Njemackoj pasti?
Je li Rifat Frenjo iz Mostara morao obruc na Sutjesci probijati?
Je li Mustafa Golos iz Mostara morao za slobodu Slovenije zivot dati?
Je li to biti moralo, da bi se na ovome svijetu mirno spavalo?
Znam, reci ces…Da niste jurisali vi, ko bi drugi?
Kako bismo mi danas do Zagreba, do Novog Sada,
po kojoj bismo ni danas prugi?
Kako bismo do Beca, kako do Moskve, kako do Londona,
kako bismo do Australije…
kako do Australije bez slobodnih aviona?
Kako bismo mi nase prve ljubavi mogli zivjeti?
Kako bi mi u Njemackoj djecu mogli gojiti?
I kao i uvijek, u pravu si draga tetka. Da niste vi, ko bi drugi?
Bezbroj randesa smo mi u vasoj kuci na Partizanskom randesovali.
Ti i tvoja raja sa ugraviranim imenima na plocama kamenim,
lezite gore na travnatim platoima, a mi djeca zaljubljena lezimo u zbunju i u travi pokraj vode.
Mi djeca zaljubljena se ljubimo strastveno u gradu slobode…
I kao da je to najnormalnija stvar na svijetu, da smo mi zaljubljeni, a da ste vi vjecno pokojni…
I kao da je to najnormalnija stvar na svijetu, da smo mi slobodni, a da ste vi spomenik kameni…
Da li bismo mi dozivjeli ljubav vatrenu,
da nisu vasa imena uklesana u kamenu?
Mnogo toga bih jos imao da ti kazem i napisem djevojcice,
bice valjda jos prilike tetkice…
Bice valjda jos februara i na zemlji i na zvijezdama,
bice valjda jos februara i u vama i u nama.
SRETAN TI 14. FEBRUAR draga tetka Milena!
Cestitke prenesi i Enisi Jakirovic, Franji Intiharu, Rifatu Frenji, Mustafi Golosu i svim 700 Mostarki i Mostaraca na Partizanskom spomeniku.
Reci im svima: borba protiv fasizma i danas traje. Ovdje u Njemackoj imamo milione boraca antifasista, imamo i snage, imamo i zakone. Ne brinem se uopste za Njemacku silu…
Al´kada danas razmisljam, upitam se:
Ko ce danas u Mostaru borbu antifasisticku boriti?
Ko ce Evropski grad Mostar graditi?
Znam, reci ces…ko ce drugi? Ko ce ako necemo mi?
U sjecanju na tebe I na sve vas moja ljubav ne poznaje smrt!
Sin tvoje sestre Jelene – Lele (rodjene Ivelja) Sotric
rodjen 20 godina nakon oslobodjenja Mostara
